Nakon što se vratio u BiH, izgledno je da će je opet napustiti!

Dok god ljudi na vlasti postavljaju sebi lojalne saradnike, prevashodno one koje mogu kontrolirati ili one koji nemaju mnogo izbora nego da rade kako im se kaže, mladi i sposobni se neće upuštati u ovu priču

Jasmin Hasić trenutno radi kao izvršni direktor bh. ureda međunarodne Fondacije Humanity in Action. Prethodno je radio kao savjetnik u kabinetu ministra u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, kao docent i šef odsjeka na nekoliko univerziteta u Sarajevu, te kao konsultant i predavač na nizu međunarodnih pozicija.

Paralelno je završio studij u inostranstvu i u BiH, što ga izdvaja od mnogih mladih talentiranih ljudi iz naše zemlje koji su okusili samo jedno ili drugo, ili jedno pa onda drugo.

Nakon uspješno završenog bachelor studija u Češkoj i na Univerzitetu u Sarajevu, magistarskih studija na CEU u Budimpešti i na Pravnom fakultetu u Sarajevu, doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta LUISS Guido Carli u Rimu i na Slobodnom univerzitetu u Briselu piše Politički.

Odlučio se vratiti u BiH prije šest godina kako bi dao puni smisao svom profesionalnom angažmanu u zajednici iz koje potiče. Odlučio je raditi u Bosni i Hercegovini kako bi inspirirao mlade da i oni krenu u borbu, te da ne budu «another brick in the wall».

“Prije nekoliko godina, neposredno nakon povratka sa doktorata, N1 televizija je snimila kratki prilog o meni, kao mladom intektualcu koji se doselio nazad u BiH iz inostranstva kako bi podijelio i aplicirao stečeno znanje u svojoj zemlji.

Opisali su me kao mladića koji je svoju životnu priču u inostranstvu započeo kao četvorogodišnje dijete izbjeglica iz Sarajeva, kasnije se školovao i živio u sedam evropskih zemalja, te se naposlijetku vratio u Bosnu i Hercegovinu kako bi ispunio svoju želju i gradio život u svom rodnom gradu.

Osnovna misao u koju sam vjerovao dok sam radio taj interview, a u koju vjerujem i danas, je da sposobni i obrazovani mladi ljudi u ovoj zemlji trebaju ostati i boriti se za nju, ako baš ne moraju otići.  Svako ko misli da sreća stanuje u drugoj zemlji, svakako je treba potražiti «negdje tamo», ali ono što ostavlja iza sebe sigurno neće biti ono što će zateći ako se ikad odluči vratiti. U ovoj zemlji ima mnogo potencijala, ali nam treba volja i motivacija da održimo borbu.

Ako se svi zarazimo apatijom, prospekti društvenog opstanka sigurno neće biti obećavajući ni za koga.
Prošlo je skoro šest godina od mog povratka u Bosnu i Hercegovinu.

Danas iza sebe imam prilično bogato profesorsko iskustvo na univerzitetu, u vladinom i nevladinom sektoru, te mnogobrojnim konsultantskim pozicijama u različitim međunarodnim organizacijama. Napisao sam i uređivao desetine članaka i knjiga o raznovrsnim temama, prevashodno o vanjskoj politici BiH, izgradnji mira u našoj zemlji, bh. dijaspori, mladima i migracijima iz BiH, i sl.

Ovo nije fini intervju

Čast mi je kad čujem da me brojni mladi ljudi prepoznaju kao nekoga ko ih može inspirirati u njihovoj borbi i profesionalnom rastu. Ovo je mogao biti još jedan fin i inspirativan injervju, ali bojim se da neće biti takav, jer ja i dan danas konstantno razmišljam o odlasku iz Bosne i Hercegovine.

Ne zato što mi je ovdje teško ili loše. Ne razmišljam o odlasku nužno samo zbog prekompleksne administracije, nefleksibilnog sistema zapošljavanja, izuzetno malo prilika za zapošljavanje mladih i obrazovanih ljudi, ili slabo razvijenih kanala pomoću kojih se mladi ljudi mogu povezati da bi ostvarili svoje lične i profesionalne ciljeve. Mislim da sam uspio postići sve što sam realno mogao u uslovima u kojima radim, a neki kažu i više od toga. Međutim, entuzijazam za nastavkom borbe je sve manji kako vrijeme prolazi.

Ako ćemo iskreno, mislim da se u BiH ne dešava nista posebno što se nije dešavalo i u drugim post-konfliktnim društvima. Mislim da smo svi sebe vremenom uvjerili kako smo specifični i «neobično posebni», kako je samo naša situacija komplicirana, kako nam treba više vremena nego drugima, kako sa nama «treba drugačije».

Niko ko se vratio iz inostranstva sa intelektualnim kapitalom ili nekim drugim resursima definitivno nije očekivao nikakav crveni tepih ili neke «privilegije» kao priznanje za svoje uspjehe, ali nije očekivao ni da bude tretiran kao organ koji tijelo odbacuje nakon transplatacije. To definitivno nije zdrava atmosfera u kojoj bi neko želio nastaviti borbu. Zato ljudi većinom žele napustiti zemlju, među njima i ja.

I danas neprestano slušam komentare roditelja sposobnih mladih ljudi i njihovih bliskih kako je mladima bolje da idu, da ih ovdje ništa ne čeka, da u BiH ne mogu naći adekvatan posao. Stalno se govori o čekanju nečega, nalaženju nečega, a sve manje o stvaranju nečega, neke nove vrijednosti.

Mislim da ovdje ne treba niko nikome tražiti posao. Ovdje ne treba vući nikoga za rukav. Sposobnim i obrazovanim mladim ljudima treba dati priliku da stvaraju vrijednosti koje su im potrebne za pristojan život u ovoj zemlji. Ali za to postoji jedan bitan preduslov: obrazovane mlade ne smijemo posmatrati kao resurs kojim upravlja neko, već kao agente promjene. Svi oni koji tvrde da Bosni i Herecegovini trebaju mladi i sposobni ljudi, istovremeno ne bi smjeli tretirati mlade kao alate vlastite borbe.

Takav recept nema šansu za održiv uspjeh. Svaki put kada se nekoj sposobnoj mladoj osobi pokloni povjerenje da djeluje kao agent promjene u društvu, u pravilu je istovremeno potrebno neku «zreliju» osobu poslati u stanje «mirovanja». To se u praksi rijetko dešava, zato promjene i ne dolaze, a mladih i sposobnih je sve manje.

Zašto nas gurate u nepoštenu borbu?
Kad me neko pita: zašto se sposobni mladi ljudi ne uključe u politiku i ne izbore sami za svoja prava i «mjesto za stolom», uvijek odgovorim: ta borba jednostavno nije fer, a niko ne želi da se uprlja ako je dovoljno pametan i zna da je sistem korumpiran. Ovdje ne govorim samo o korupciji usmjerenoj ka ovladavanju javnim resursima, već korupciji umrežavanja i kontrole procesa koji održava političke elite na vlasti. U ovom sistemu će uspjeti samo oni koji nemaju alternativu, oni koji su dovoljno motivirani da budu glasni ili uvezani. Sposobni mladi ljudi su se već dokazali u sistemima u kojima nije bilo bitno ko su i čiji su, već koliko mogu i znaju. Vratiti se u svoju zemlju sa već postojećom eksternom validacijom je nezahvalna i uzaludna borba, jer se mlada osoba izgleda opet dokazivati nekima koji te uspjehe ni ne shvataju i onima kojima je borba svedena na potpuno druge dimenzije.
Svaki dan mi pada na pamet ona «Mešina kletva», svaki dan se pitam šta je suština ove borbe kada je tlo u kojem mladi rastu toksično. Vidim da je nestrpljenje veliko i svaki dan raste. Sposobni mladi ne mogu čekati rezultate 30 godina, jer oni imaju alternative. Njih borba za BiH ne vuče u vakum kao one koji nemaju drugog izbora nego da se u politku uključe da postigli bilo šta.
Često ponavljam kako je u BiH izuzetno izražena tvrda «gerontokracija» (op. vladavina starih ljudi). Ona je najizraženija u sferi «političkih uticaja» onih koji su «bili u ratu» i «odbranili zemlju», a u odnosu na one koji nisu. To posebno vidimo u normativnoj dominaciji tzv. «starijih, zaslužnih i iskusnijih» u odnosu na tzv. «mlađe, nedokazane, nezrele i nestrpljive». «Vladavina starih» je vidljiva i u tipovima «političkog sazrijevanja» mladih, koje su u pravilu postaju kopije svojih iskusnijih (stranačkih) mentora. Sve tradicionalno «jake stranke» se još uvijek čvrsto oslanjaju na uticaj i imidž svojih osnivača ili starijih i afluentnijih članova. Njihova osnovna pretpostavka je da «prošlost nije u prošlosti», te da njeni institucionalni (pravni i politički), normativni, a i kulturni ostaci su prisutni u politici sjećanja i trenutnoj politici djelovanja. Ne bih želio da me iko pogrešno shvati ili pomisli da se doprinosi ljudi koji su prethodili «mojoj generaciji» ne vrednuju. Naprotiv. Ono što su dali je bilo dobro upravo u okolnostima u kojima su radili, ali sad je vrijeme da štafete predaju drugima, te da oni svojim savjetima usmjeravaju tokove i upozoravaju na potencijalne greške iz kojih su učili.

Borba za državu nije prošla. To je trajna kategorija
Ono u čemu se mi, stari i mladi, suštinski razilazimo jeste osnovna koncepcija odgovornosti i borbe za državu. Većina onih koji su se borili 90-tih za državu misle da su se za nju «izborili» (svršeno prošlo vrijeme), pa zbog toga polažu prava na «benefite» iz sistema u kojem žive sada (sistema koji oni posmatraju kao stečevinu svoje borbe). Mladi sposobni ljudi, s druge strane, to ne vide tako.

Za njih, ono što su (u)radile starije generacije suštinski borba za «pravo da se država gradi», a ostvarivanje tog prava je odgovornost koja se razvija godinama i koja ne pripada samo onima koji su fizički ili na drugi način bili uključeni borbu tokom ključnih momenata stvaranja tog «prava». Dakle mladi ne vjeruju da se neko nekad «izborio za državu» u kojoj oni sad žive, već naprotiv, ta borba još traje, pa je samo normalno i prirodno da dođe i do smjene generacija i onih koji upravljaju volanom. Svjesni da se to neće brzo desiti i svjesni da starije generacije nisu spremne da prepuste komandne odgovornosti onima koji bi možda i bolje od njih vodili procese danas, mladi ljudi jednostavno odlučuju da odu. Odlaze u mnogo rzvijenije zemlje, gdje ih nije stid da se uključe u politiku jer je «manje prljava» nego kod nas, u zemlje u kojima mogu postati kancelari sa 30 godina, kao g. Kurz u Austriji, ili mogu postati mlade premijerke i upravljati cijelim sistemom, kao gđa. Marin u Finskoj, i sl.

Oni koji gledaju te «odlaske» žive u uvjerenju da sposobnim i obrazovanim mladim ljudima nedostaje strpljenja, povjerenja i vizije, a nekad i petlja da se upuste u ove prljave borbe koje oni vode već dugi niz godina. Toliko dugo rade na gradnji vlastite mreže da čak više i nisu u stanju da vjeruju da neko mlađi može bolje od njih da radi taj konkretan posao.

Mladi koji su živjeli u inostranstvu na ove opaske najčešće gledaju s podsmjehom, jer iskustveno znaju da može bolje i da se u BiH ne moraju voditi borbe koje vode starije generacije, jer postoji mnogo drugih prioriteta kojima se treba posvetiti.

Ako i kad se, nekim pukim slučajem, nekoj sposobnoj i obrazovanoj mladoj osobi otvori prostor za djelovanje, postavlja se pitanje koliko će im suštinski trebati vremena da realiziraju svoje motivacije ili da se razočaraju. Garancija za uspjeh nema. Međutim, postoje tri stvari su koje obrazovni sistemi u Evropi  i svijetu pružaju mladim ljudima, a koje domaćem sistemu nedostaju, a to su praksa, praksa i praksa. Ja sam, na primjer, već na drugoj godini fakulteta u Češkoj dobio priliku da stažiram čitav semestar u Evropskom parlamentu u Briselu.

Tu sam priliku iskoristio, a još više mi je koristila. Praksa na stranim univerzitetima se ne svodi na «sticanje radnog iskustva» da bi se ispunili preduslovi za neko stalno zaposlenje, kao što je to slučaj kod nas, već da se znanje upotrijebi za izgradnju kapaciteta i samopouzdanja studenata koji će kasnije biti sposobni da budu samostalni agenti u institucijama u kojima će nastaviti karijere. Tokom rada se moraju maksimalno specijalizirati i socijalizirati unutar kompleksne mreže odnosa.

Ta samostalnost je dobra motivacija za rad, ali je loša za one koji mlade i sposobne ne žele vidjeti kao «remetilački» element koji ne mogu kontrolirati.

Dobar primjer za to je kadrovska politika u diplomatiji, gdje dugi niz godina bilježimo postupan pad ukupnog kapaciteta, što se reflektira na umjanjenoj sposobnosti Bosne i Hercegovine da se uspješno nosi sa i odgovori na sve kompleksnije zadatke u, npr. EU integracijskom procesu.

Danas, od oko 520 uposlenih u Ministarstvu vanjskih poslova, samo njih četvoro ima manje od 30 godina. Ako uzmemo da je prosjek godina uposlenih oko 48, onda stvar postaje još složenija i obeshrabrujuća za mlade. Ovaj zabrinjavajući trend se mora obrnuti čim prije. Prisustvo i vidljivost BiH u inostranstvu se mora ubrzano podići na najviši mogući nivo, te se naše diplomate moraju podmladiti jer oni imaju alate za djelovanje koje starije generacije nemaju.

Mladi i sposobni ne rade kako im se kaže
Nadalje, članovi Predsjedništva BiH u svojim imenovanjima moraju pod hitno napustiti lažnu dihtomiju karijernih ili političkih postavljenja rukovodilaca naših diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu. Zašto lažnu? Zato što do sada nisam čuo niti  za jedan primjer «karijernog diplomate» koji prethodno nije bio «političan» ili «blizak» sa određenim političkim strujama (ili više njih).

Efektivno, sve naše imenovane karijerne diplomate su esencijalno politički igrači, što nam nikako ne pomaže da izađemo iz zatvorenog kruga problema u kojem se nalazimo. Za uspješno prevazilaženje ove lažne dileme, u praksu je potrebno uvesti ekspertska postavljenja ljudi koji mogu svojim znanjem i iskustvom obrtnuti tok negativnih narativa o našoj zemlji. Klijentelizam u BiH se mora polako gušiti, a kultura «prevlasti privatnog interesa» nad javnim dobrom mora postati dio prošlosti.

Dok god ljudi na vlasti postavljaju sebi lojalne saradnike, prevashodno one koje mogu kontrolirati ili one koji nemaju mnogo izbora nego da rade kako im se kaže, mladi i sposobni se neće upuštati u ovu priču. Naše trenutne «političke elite» to dobro znaju, i aktivno rade da mladima umanje motivaciju da se bave stvarima od javnog interesa. Ako mladi ulaze u politiku da bi nekom bili «lojalni», oni neminovno postaju plodovi trulog drveta, jer će njihovo učešće u javnim procesima biti u službi politike i političara koji njima «rukovode».

To je upravo suština uspjeha ‘propagande’ onih koji već godinama grade ‘armije mladih podobnika’.
Ukoliko se, ipak, mladi i sposobni ljudi odluče da konstruktivno rade na promociji iskonskih vrijednosti ove zemlje, poput heterogenosti i pluralizma, onda se možemo nadati nekim pozitivnim promjenama. Ako budu dovoljno uporni i mudri, možemo se nadati početku pozitivne društvene transformacije u punom smislu te riječi piše Politički