“Ne želimo da nam djeca gledaju tenkove i granate”

To nije svijet koji želimo za njih, pričaju roditelji koji su na kolodvoru u Przemyslu podigli male utvrde od kovčega i torba, od sitnih, četvrtastih komada tekstila u koje su natrpali cijeli život.

Čuče njih četvorica u prolazu između dvaju limenih ormara. Smrknuti, zagledani u pod. Jedan od njih je klinac, izgleda kao da mu je tek počela rasti brada. Čekaju vlak koji će ih odvesti u rat. Bauštelci su, rade u Njemačkoj. Vratili su se kad su im granate počele padati po domovima. Ne dopuštaju da ih fotografiram. Brinu se, razumijete, da će im se obitelj preplašiti ako vide njihova lica u stranim novinama. Mislit će da su mrtvi. Jednom, najstarijem od njih, sin ratuje u Hersonu. Rusi su tamo upali prvog dana invazije. Otac se nada da će preživjeti dovoljno dugo da mu se pridruži. Mali je nabrijan, dokazuje se. Maše rukama, viče kako će j***ti majku Putinu. Stariji šute. Znaju kamo idu.

U Przemyslu smo, poljskom gradiću uz granicu s Ukrajinom, prvoj sigurnoj točki izbjeglica koji napuštaju okupiranu domovinu. Željeznički kolodvor je krcat, vagoni s ljudima stalno dolaze iz smjera Medyke, zakrčenoga graničnog prijelaza. Umorni su, uplakani, otekli od nespavanja. Podigli su male utvrde od kovčega i torba, od sitnih, četvrtastih komada tekstila u koje su natrpali cijeli život. Klinci spavaju na improviziranim ležajima. Majke teturaju između sjedišta. Vojnici dijele hladne sendviče i tople krafne. Ne znam što je s Poljacima i krafnama, na svakom su koraku. Čekaonica je puna žena, djece i staraca. I njih četvorice.

– Zašto se vraćamo? Pa rat je. Bojim li se? Malo. Ali ne za sebe nego za svoju obitelj. Oni su blizu bjeloruske granice, bili su u epicentru. Sad će vlak, polazi u 13 sati. Idemo sj***ti Putina – uzbuđeno ponavlja onaj pjetlić.

Kaže da ima 25 godina. Druga dvojica su iz Harkiva. Poslije smo se uvjerili kakvo je stanje tamo. Četvrtom, najstarijem, dijete je na fronti.

– Ima samo 20 godina. Pridružit ću mu se, naravno da ću mu se pridružiti. Uzet ću oružje i otići u rat. Za njega i za svoju zemlju – govori otac.

Iako izgovara gotovo iste riječi kao njegov mladi prijatelj, razlika u njima je strašna. U njegovu glasu nema ni traga adrenalinu. Samo hladna, smirena, gnjevna odlučnost. Vlak huči, dolazi nova tura. Pneumatski stroj uzdiše, vrata se otvaraju, spuštaju se stepenice. Ljudi izlaze, jedan po jedan. Djevojke, bake, musava, grintava djeca. Isprepadane mačke frkću u plastičnim transporterima. Jedna žena vuče kofer i na leđima prti violinu. Ponijela je najnužnije iz uništene zemlje. Druga za ruku vuče dječaka. Mali nema ni tri godine. Nosi maskirne hlače. Vjerojatno nema pojma što taj uzorak predstavlja. Djevojčica zastaje. Maše fotografima i njihovim divljim blicevima. Povlače je, odlazi. Uniforme su na svakom uglu. Policija na svakom koraku. Jedan drži psa na uzici. Beštija divlje laje kroz brnjicu. Curice uplašeno trče pred lavežom. Spuštaju se niz peronske stepenice, nestaju u betonskom tunelu. Odvode ih na prihvat, na legitimiranje, na daljnji transport.

Neki imaju sreće. Odmah bježe dalje, prema Krakowu, prema utrobi Poljske. Neki ostaju. U jednom kutu kolodvora žena spava za stolom. Kraj nje druga plačući telefonira. Poteže sina za jaknu. Mali je nervozan, dosadno mu je, želi trčati okolo. Prolazi policajac. Trlja mu kosu. Čuči kraj njega, namiguje mu. Klinjo je fasciniran. Lijepa mlada žena naslanja se na zid. Nekontrolirano rida. U šoku je. Poljakinja, volonterka. Zove se Ana Marija.

– Srce mi krvari. Zato plačem. Čovjek sam, ne mogu drukčije. Nemam obitelji tamo, nemam nikoga u Ukrajini, ali ljudsko sam biće. Ne mogu ovo podnijeti. Pišite o ovome. Javljajte svima. Neka cijeli svijet zna. Neka vide što se događa. Neka znaju. Neka gledaju – viče mi u lice.

Ostavljamo je. Idemo dalje. Dječak, možda ima 12 godina, leži na onom ležaju. Jednom dekom pokrio je sebe i mlađu sestru. Gleda me ravno u oči. Govori da se ne boji. Ozbiljan je, jedno od one starmale djece koja te zapanje zrelošću. Uvjeren je da će se brzo vratiti kući. Djevojčica me radoznalo gleda i naslanja se bratu na rame. Grli je. U tom jednom malenom zagrljaju na propuhanom kolodvoru više je hrabrosti nego u cijeloj naoružanoj sili koja im je provalila u domovinu. Pronalazimo drugu ženu u suzama. Idiotski je reći da je pronalazimo, ljudi plaču na svakom koraku. Žena odmahuje rukom, ne može govoriti, pokazuje na muškarca u šubari. To joj je muž. Irac iz Dublina, zove se Kevin. Ona je Ukrajinka, bili su u posjetu njenoj obitelji u Ivano-Frankivsku. To je onaj grad u plamenu čije smo snimke gledali prvog jutra invazije. Probudilo ih je bombardiranje. Gledali su ga u pidžamama s balkona.

– Nije bilo druge. Dim, eksplozije. Morali smo se spakirati i pobjeći. Proveli smo cijelu noć na granici. Hladno je, puše, temperatura je navečer ispod nule. Trebalo nam je, ne znam, više od 16 sati da dođemo dovde. Kaos, čovječe, ovo nije normalno – priča Kevin s karakterističnim irskim naglaskom. Smiruje suprugu. Ona ga požuruje. Moraju dalje. Nema stajanja.

– Crknut sam, nismo spavali dva dana. Bojimo se. Tek sad je popustio adrenalin. Bojimo se. Stvarno se bojimo – ponovio je to više puta.

Palimo kameru. Kevin se smiruje. Deklamira u objektiv, opisuje kako su bježali, kako su se izvukli, kako ne krivi Zapad, kako nikome ni na kraj pameti nije bilo da će se “onaj luđak” odlučiti na napad.

– Dugo se upozoravalo na Putina i njegove namjere, ali, vjerujte mi, nitko od nas, do zadnje sekunde, nije imao pojma da će se ovo dogoditi. Istina je, Amerikanci su možda mogli poslati više zračnih snaga… Ne znam, ne želim razmišljati o tome. Užasno sam umoran. Stopala mi se smrzavaju. Samo želim doći u neki hotel, popiti pivo i zaspati. Lako za mene. Žena mi se boji. Zabrinuta je, tužna je i uzrujana. Plače. Boji se za naše prijatelje koji su ostali tamo – priča Kevin izvan dosega mikrofona dok kamera kruži po čekaonici. Moraju ići dalje. Moraju u Irsku. U ponedjeljak mora stići na posao. Kao i žena mu. Kao da je sve normalno. Kao da komad svijeta nije pred rušenjem. Glavinjanje po kolodvoru nosi nas do predvorja, goleme prostorije nakrcane kamuflažnim uniformama i premorenim izbjeglicama. Dvije curice u bundama trče u krug, smiju se i galame. Neprirodan zvuk u ovom ludilu. Uzvraćam im osmijeh, mašem im. Majka ih zaštitnički uzima u krilo. Prilazim joj. Predstavljam se. Govori engleski. Pristaje na razgovor. Žena se zove Viktoria. Iz Harkiva je. Cijeli planet posljednja dva dana gleda kako joj rodni grad gori. Ne mogu procijeniti ima li tolike podočnjake od plakanja ili nespavanja. Sjedam kraj nje. Otvara se.

– Dođi, vidi ovo. Vidi, moraš ovo vidjeti. Vidi – govori ona i pokazuje mi mobitel. Nekakva fotografija. Neka zgrada, auto djelomično prekriven snijegom i…

– Je li ovo raketa?

– Da. Vidi ovo. Pokaži svima. Vidi. Vidi – ponavlja Viktoria i zumira fotografiju.

To je njen dom u Harkivu. Njena zgrada i njen stan. Tu je živjela sa suprugom i dvije kćeri. S ove dvije curice koje se smiju u ludilu poljskoga kolodvora. Pred njihovim domom u asfalt je zabijena raketa. Ili granata. Ne razumijem se u igračke silnika koji svijetu lažu da napadaju samo vojne ciljeve. Ne razumije se ni Viktoria.

– Pala nam je točno ispred zgrade. Tu, samo koji metar dalje, tu je igralište na kojemu mi se igraju djeca. Vidi – ponavlja sluđena žena i upire prstom u maslinasto zeleni simbol uništenja.

– Moj grad je napadnut. Gledam te fotografije, gledam svoj razrušeni grad i svoje sugrađane pod zemljom. Sakrili su se svi u metro, ispod grada. Tamo je sigurnije. Vidi, vidi ovo – upire prstom u novu fotografiju, u ljude naslagane na hrpama u betonskim skloništima podzemne željeznice. Pitam je znaju li joj djeca da je rat. Jesu li svjesni što se događa?

– Ne. Nema šanse. Nisam im ništa rekla. Ne želim da gledaju to, ne želim da gledaju tenkove i granate. To nije svijet koji želim za svoju djecu. Ne shvaćaju što se događa. I bolje je tako – odrješito govori izbjeglica.

Ići će dalje. Kad ovaj tekst bude objavljen, ona će biti na drugom kraju Poljske, na sigurnom. Dok god granate ne prestanu razarati dječja igrališta.

– Molim vas pokažite svijetu kako je u Ukrajini. Pokažite im ovo – moli nas Viktoria piše 24Sata