U Banjaluci neće nestati zanat koji postoji desetinama godina

Dvadesetčetvorogodišnji Luka Dakić najmlađi je sajdžija u Banjaluci. Bankarski tehničar po struci, imao je plan, kao i većina mladih u Bosni Hercegovini da ode u inostranstvo. Tokom pandemije deda se razbolio i sticajem okolnosti bio je prinuđen da preuzme porodični posao. Najsrećniji je bio deda.

“On je oduvijek imao potajnu želju da ja naslijedim njegovu radnju, ali mene to nije zanimalo i sad je presrećan što je neko nastavio. Ovo nije posao koji će vam donijeti neko silno bogastvo, većina mašta o brzim parama, bogatstvu, ovo moje je ljubav i ljubav prema porodičnoj tradiciji i biznisu”, priča Luka.

Njegovi vršnjaci, a naročito stariji, pozitivno su reagovali što je odlučio da se posveti zanatu koji izumire. Kaže da više ne razmišlja da napusti ove prostore i da se u potpunosti pronašao u ovom poslu.

“Ja sam ovo zavolio zbog porodične tradicije. Kada se spomene zanat neki, časovničarstvo, većina misli na nekog starijeg, iskusnijeg ko će to raditi, a većinom tako i jeste. Sve više mladih se odlučuje za druge puteve a malo ih ide u zanat i malo radi to”, dodaje Dakić.

Ponosni deda ne krije zadovoljstvo što će unuk nastaviti tradiciju dugu 50 godina. Priznaje da nije blag i da je najveći kritičar unuku koji, kako kaže, sluša savjete kako da u ovom poslu bude što bolji. Prvi i osnovni – nikad nemoj prevariti mušteriju.

DUŠAN KUDRA, vlasnik sajdžijske radnje

“Bio sam u početku sumnjičav, ali on je mene demantovao i vrlo hrabro je stupio u to, čak je i dobar majstor i ima osjećaj. Prvi put je pod mojom kontrolom rastavio sat da nista polomio nije ni izgubio što je velika stvar.”

Dok je ljudi mjeriće se vrijeme, parola je koje se drži iskusni sajdžija. Smatra da mladi griješe što po svaku cijenu žele da odu iz zemlje. Treba pokušati i ovdje raditi, a uz maksimalan angažman, kaže, može se zaraditi za pristojan život.

“Apsolutna je poruka da ostanu ovdje i da se ozbiljno late posla. Ništa se preko noći ne nauči, da daju mnogo truda, savladaju ovo čime se bave da budu u tome najbolji i posla će biti i previše”, poručuje Kudra.

Luka je kao osamnaestogodišnjak dolazio u dedinu radnju, jer je volio nositi satove, ali ne i popravljati. Šest godina kasnije srećan je što su mu okolnosti poremetile planove i što je ostao da živi i radi u rodnom gradu.