Nema šatora, nema pomoći, ničega: Zašto se Sirijci osjećaju zaboravljenima
Šatori su toliko blizu graničnog zida između Sirije i Turske da ih gotovo mogu dodirnuti. Oni koji žive na sirijskoj strani možda su raseljeni zbog građanskog rata u zemlji koji traje više od desetljeća. No mogli bi biti i oni koji su preživjeli potres. Katastrofe se u Siriji preklapaju.
Potres, bez obzira na međunarodne granice, donio je pustoš u obje zemlje. Ali međunarodna pomoć je osujećena kontrolnim tačkama. U južnoj Turskoj, hiljade spasilaca s teškom opremom, bolničara i pasa tragača zakrčili su ulice i još uvijek rade na pronalaženju preživjelih. U dijelu sjeverozapadne Sirije koji drži opozicija, ništa od toga se ne događa.
U gradu Antakya u Turskoj, gdje je odgovor na pomoć kakofonija – sirene hitne pomoći trešte cijelu noć, deseci bagera tutnje i razbijaju beton 24 sata dnevno. Među maslinicima u selu Bsania, u sirijskoj pokrajini Idlib, uglavnom vlada tišina. Kuće u ovom graničnom području su novosagrađene. Sada ih je više od 100 nestalo, pretvorili su se u ruševine i sablasnu bijelu prašinu koja se širi poljoprivrednim zemljištem.
Potres je progutao Abu Alain dom i odnio živote dvoje njegove djece.
“Spavaća soba je tamo, to je moja kuća”, kaže, pokazujući na hrpu ruševina. “Moja žena, kći i ja smo spavali ovdje – Wala’, 15-godišnja djevojčica, bila je na rubu sobe prema balkonu. Buldožer ju je uspio pronaći, pa sam je uzeo i zakopao .”
U mraku su se on i njegova žena držali za stabla maslina dok su naknadni potresi tresli padinu.
Sirijske snage civilne obrane – također poznate kao Bijele kacige – koje djeluju u područjima pod kontrolom opozicije, učinili su šta su mogli s krampama i polugama. Spasioci, koji dobivaju sredstva od britanske vlade, nemaju modernu opremu za spašavanje.
Abu Ala’ se slomi kada opisuje potragu za svojim nestalim 13-godišnjim sinom Ala'om. “Nastavili smo kopati do večeri sljedećeg dana. Neka Bog da snage tim ljudima. Prošli su kroz pakao da iskopaju mog dječaka.”
Pokopao je dječaka pored njegove sestre.
Bsanija nije nudila puno, ali bila je njihov dom. Nizovi modernih stambenih zgrada s balkonima okrenutim preko sirijskog sela prema Turskoj. Abu Ala’ ga opisuje kao naprednu zajednicu. “Imali smo dobre susjede, dobre ljude. Oni su sada mrtvi.”
Duboko religiozan čovjek, sada je ožalošćen. “Šta ću učiniti?” on pita. “Nema šatora, nema pomoći, ničega. Do sada nismo dobili ništa osim Božjeg milosrđa. A ja sam ovdje ostavljen da lutam ulicama.” Dok odlaze, novinara BBC-ja pita ima li šator. Ali nemaju mu šta dati.
Susreću se s Bijelim kacigama, očekujući da će ih pronaći u potrazi za preživjelima. Ali prekasno je. Ismail al Abdullah, umoran je od napora i onoga što opisuje kao nebrigu svijeta za sirijski narod. Kaže da je međunarodna zajednica ima krvave ruke. “Prestali smo tražiti preživjele nakon što je prošlo više od 120 sati”, kaže on. “Dali smo sve od sebe da spasimo naše ljude, ali nismo uspjeli. Niko nas nije slušao.
“Od prvog sata smo pozvali na hitnu akciju, na hitnu pomoć. Niko se nije odazvao. Samo su govorili ‘Mi smo uz vas’, ništa drugo. Rekli smo da nam treba oprema. Niko se nije odazvao.”
Osim nekoliko španskih liječnika, nikakvi međunarodni timovi pomoći nisu stigli u ovaj dio Sirije. To je enklava otpora od vladavine Bashara al-Assada. Pod turskom zaštitom, kontrolira ga Hayat Tahrir al-Sham (HTS), islamistička skupina koja je nekada bila povezana s al-Qaidom. Grupa je prekinula te veze, ali gotovo sve vlade nemaju nikakve odnose s njima. Cijelo vrijeme u Siriji pratili su nas naoružani ljudi koji nisu željeli da ih se snima i koji su stajali podalje.
Nakon više od desetljeća građanskog rata u Siriji koji je u zastoju, 1,7 miliona ljudi koji žive na ovom području i dalje se protive vladavini predsjednika Assada. Žive u improviziranim kampovima i novoizgrađenim skloništima. Većina je raseljavana više puta, pa se ovdje živjelo vrlo teško i prije potresa. Međunarodna pomoć koja stiže u ovaj dio Sirije je mala. Mnoge žrtve potresa prebačene su u bolnicu Bab al-Hawa, koju podržava Sirijsko-američko medicinsko društvo. Neposredno nakon toga liječili su 350 pacijenata, kaže opći kirurg dr. Farouk al Omar, sve sa samo jednim ultrazvukom.
Kad ga pitaju o međunarodnoj pomoći, odmahuje glavom i smije se. “Ne možemo više govoriti o ovoj temi. Puno smo pričali o tome. I ništa se nije dogodilo. Ni u normalnoj situaciji nemamo dovoljno medicinskog osoblja. A zamislite samo kako je u ovoj katastrofi nakon potresa”, kaže. Na kraju hodnika malena beba leži u inkubatoru. Lubanja Mohammada Ghayyatha Rajaba je natučena i zavijena, a njegova se mala prsa dižu i spuštaju zahvaljujući respiratoru. Liječnici nisu sigurni, ali misle da je star oko tri mjeseca. U potresu su mu stradala oba roditelja, a susjed ga je pronašao kako plače sam u mraku u ruševinama svoje kuće.
Sirijski narod je mnogo puta bio napušten, i kažu da su se navikli na zanemarivanje. Ali još uvijek su bijesni što pomoć izostaje. U gradu Haremu, Fadel Ghadab je izgubio svoju tetku i rođaka.
“Kako je moguće da je UN poslao samo 14 kamiona pomoći?” on pita. “Ovdje nismo ništa dobili. Ljudi su na ulicama.”
Više pomoći stiglo je u Siriju, ali ne mnogo i premalo je i prekasno je. U nedostatku međunarodnih spasilačkih ekipa u Haremu, djeca uklanjaju ruševine. Muškarac i dva dječaka koriste dizalicu za automobil kako bi razdvojili srušene ostatke zgrade, pažljivo skupljajući stočnu hranu na deku. Život u Siriji nije jeftiniji, ali je nesigurniji.
Dan je pri kraju i ekipa BBC-ja odlazi. Prelaze granicu nazad u Tursku i ubrzo zaglavljuju u prometnoj gužvi ili ambulantnim vozilima, građevinskoj opremi – zastoju nacionalne i međunarodne pomoći.
Telefon zvoni s porukom od turskog spasioca koji govori da je njegov tim pronašao ženu živu nakon 132 sata zakopanu ispod njezine kuće. Iza njih u Siriji, dok pada mrak, vlada samo tišina.
