Sudbina Adema Papračanina iz sela Pešteci kod Goražda jedna je od onih teških, surovih, poslijeratnih, koje stežu srce i zalede misli, pa ih je nemoguće dočarati u bosanskom jeziku dostupnim riječima.
Priča je to o siromaštvu, beznađu i narušenom zdravlju, u kojoj su i uzroci i krivci manje važni od potrebe da se nešto poduzme i popravi.
Obnovljena kuća
Adem u selu do kojeg vode loši, uski putevi, s dionicama, vjerovatno uoči nekih izbora, mjestimično položenog asfalta, živi bez primanja i tek očekuje svoju prvu penziju.
„Sam k'o vuk“, odgovara na pitanje kako izgleda njegov život u selu oko 25 kilometara udaljenom od Goražda. Na preporuku jednog od njegovih prijatelja koji mu, koliko može, nastoji olakšati težak život, ovog 66-godišnjaka pronašli smo u društvu njegovog stada koza.
– Imam ih sada 40 do 50. Stare koze sam prošle godine prodao mesaru, a ove godine su mi se neke mlađe ojarile, a neke tek trebaju. Volio bih prodati i smanjiti brojno stanje, ali ne dam za sto maraka kozu, da me ucjenjuju – kaže Papračanin.
Trenutno ima 40 do 50 koza
Nakon što su mu donatori obnovili kuću, Adem se posvetio stočarstvu kako bi pokušao preživjeti. Njegova avlija prekrivena je sijenom jer su posljednje kiše i stado koza napravili kaljužu kroz koju je teško koračati. U svom domaćinstvu sve je podredio kozama koje je smjestio u prateće objekte, podrum kuće, ali i većinu prostorija u objektu u kojem živi. Nekoliko bolesnih jarića ostavio je ispred zahrđale peći koja ih zajedno grije.
Dovoljno sijena
– Šporet mi je propao, veš-mašina ne radi pa nemam gdje ni košulju oprati. Šta ću kad nemam nikakvih primanja… Borim se da dobijem penziju, da im kupim sijena da mi ne pokrepaju. U minusu sam s njima jer svako hoće da kupi jeftino, a ona mi pojede 300 maraka sijena – priča Adem.
Njegova je želja, osim da kupi novu peć i veš-mašinu, da nadležni poprave put do sela kako ne bi ostao odsječen.
Bio pripadnik ARBiH
Sjeća se kako je nekad bio dobar keramičar, sjeća se i rata u kojem je selo spaljeno, stanovništvo protjerano, a on sa suprotne obale Drine gledao kako gore kuća i stolarska radionica njegovog oca. Bio je pripadnik Armije RBiH.
– Radio sam prije u više firmi i imao sam 16-17 godina staža, pa su mi iz biroa dokupili, tako da sam nekako ispunio uvjete. Predao sam sve papire i čekam sad petog da dobijem prvu penziju – kaže Papračanin.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
