Agonija poslije preležane korone koju niko ne shvata ozbiljno: “Mjesecima svakodnevno plačem zbog iste stvari”

Tako je Elizabet Medina (38) inficirana još na početku pandemije. Praktično odmah je izgubila čula mirisa i ukusa. Danas, skoro godinu dana kasnije, plaši se da joj se ta čula nikada neće vratiti jer situacija je i dalje ista.

Razgovarala je, kaže, sa neurolozima i otorinolaringolozima, ušla u grupu pacijenata koji su se eksperimentalno liječili ribljim uljem, isprobavala mnoge sprejeve…pomaka nema.

U pokušajima da nekako stimuliše svoja čula kaže da stavlja gomile začina u svu hranu koju sprema, pije aromatične čajeve i napravila je posebnu ogrlicu koju je natopila esencijalnim uljima. Sve je uzalud – mirisa, a ni ukusa, nema.

Medina, inače savjetnica za profesionalnu orijentaciju u jednoj školi u Njujorku, kaže da joj je ovo oduzelo mnoge sitne svakodnevne užitke, ali i čar kuvanja i objedovanja. Kaže i da već mesecima unazad svakodnevno plače.

Neizvjesnost nakon oporavka od kovida-19 mnoge navodi da iskustva ljudi koji prolaze kroz slično potraže na internetu. Tako se lakše suočavaju sa neizvijesnošću koje donosi oporavak od kovida.

Razgovarala je, kaže, sa neurolozima i otorinolaringolozima, ušla u grupu pacijenata koji su se eksperimentalno liječili ribljim uljem, isprobavala mnoge sprejeve…pomaka nema, piše Blic Žena.

U pokušajima da nekako stimuliše svoja čula kaže da stavlja gomile začina u svu hranu koju sprema, pije aromatične čajeve i napravila je posebnu ogrlicu koju je natopila esencijalnim uljima. Sve je uzalud – mirisa, a ni ukusa, nema.

Medina, inače savjetnica za profesionalnu orijentaciju u jednoj školi u Njujorku, kaže da joj je ovo oduzelo mnoge sitne svakodnevne užitke, ali i čar kuvanja i objedovanja. Kaže i da već mjesecima unazad svakodnevno plače.

Elizabet Medina je jedna od brojnih ljudi sa dugotrajnom anosmijom – što je po svemu sudeći česta posljedica preležanog kovida.

Većina onih koji su u pandemiji izgubili čula ukusa i mirisa oporave se “u tri do četiri nedelje”, kaže Valentina Parma, psihološkinja sa Univerziteta Temple u Filadelfiji. Međutim, dodaje ona, njih 10 do 15 odsto tu posljedicu vuče mjesecima, kaže Parma, naučnica koja trenutno izučava taj problem.
Dugi kovid

Gubitak čula u pandemiji pogodio je oko deset miliona ljudi širom sveta do ovog trenutka. Ukus i miris često se smatraju manje važnima od vida i sluha pa se ova posljedica ne uzima posebno ozbiljno, sa čime se Parma ne slaže jer kaže da gubitak čula mirisa i ukusa mogu da vode u anksioznost i depresiju.

Poput ostalih “anosmičara” Medina je utjehu i solidarnost pronašla u grupi za podršku koju je organizovala bolnica u njenom kraju.

Takvih grupa je na društvenim mrežama mnogo. Jedna od njih je britanska grupa AbScent koja je osnovana prije pandemije, ali je u vreme pandemije broj članova s 1500 skočio na više od 45.000, kaže osnivačica Krisi Keli koja je čulo mirisa izgubila 2012. godine, nakon teške upale sinusa.

Najčešće pitanje koje postavljaju korisnici isto je ono koje progoni Medinu: “Hoće li se čula ikad vratiti?”. Parma kaže da je to teško predvidjeti.
PAROSMIJA JE DOBAR ZNAK

Jedan od dobrih indikatora da su anosmičari na dobrom putu oporavka je razvoj parosmije – iskrivljenog čula mirisa. Recimo, ukoliko vam kafa miriše kao đubre – nije prijatno, ali je znak da se receptori mirisa oporavljaju.

Lijeka za anosmiju nema, a jedina terapijska preporuka glasi da se četiri različita mirisa njuše dva puta dnevno. To daje rezultate u 30 odsto slučajeva, kaže Parma, ali tek nakon tri do šest mjeseci redovnog “vježbanja”.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79