Ismet je Sijekovčanin, iako nije rođen u ovom selu. “Državljanstvo Sijekovca” je, kaže, stekao kada se oženio svojom suprugom Hanumicom, lijepom kćerkom mjesnog berberina.
Po struci ekonomista, a po ubijeđenju Jugosloven, Ismet je u tada velikom, bogatom i prosperitetnom selu nadomak Bosanskog Broda brzo stekao mnogo prijatelja i među Srbima i Muslimanima i Hrvatima. Sijekovac je u to doba imao više od 1.500 stanovnika, zvali su ga Mali Pariz, ili Mala Moskva.
Niko u ta sretna vremena u Sijekovcu nije ni gledao na vjeru i naciju. Pogotovo ne Ismet Đuherić, koji je bio i lokalni funkcioner Saveza komunista i rezervni oficir JNA. Završio je, kao mladić, čuvenu Školu rezervnih oficira u Bileći. Rat ga je zatekao u činu rezervnog kapetana.
Kad se počelo zveckati oružjem, mnogi Sijekovčani i Brođani, pa i Srbi, pobjegli u inostrastvo, da izbjegnu rat. Ismet nije bježao, mada je bolje nego iko od njegovih komšija znao šta se sprema.
– Ja sam bio za sve zadužen u Mjesnoj zajednici, radili smo, moja ekipa i ja za dobrobit svih stanovnika sela. Pokušavao sam da se organizujemo, da stanemo na put ološu i kriminalcima, nije išlo. Dok se ološ naoružavao, drugi Sijakovčani nisu bili zainteresovani, nisu ozbiljno shvatali situaciju – priča Ismet.
Kaže da su u selu “uglavnom svi su bili za JNA”, ali da “nisu htjeli da se miješaju”.
-Govorio sam im, neće ovo proći mimo nas, doći ćemo svi u problem i vaša će djeca, htjeli ne htjeli, morati pod oružje – priča Ismet.
Dok se prisjećaju tih burnih dana iz 1992. godine, Ismet I Hanumica Đuherić, danas penzioneri, sa ponosom pokazuju svoju lijepo uređenu kuću i dvorište puno cvijeća, u Rafinerijskom naselju u Sijekovcu.
Kuću su, poslije rata, doslovno, digli iz pepela. Jer, njihova se kuća u martu 1992. prva našla na udaru HOS-ovaca i muslimanskih paravojnika.
– Početak sukoba me zatekao u mojoj kući. Dežurali smo na smjenu, supruga, djeca i ja. Do kombinovanog napada paravojski Hrvata i muslimana, došlo je nakon što je HOS iz Hrvatske prešao preko Save. Za to su odgovorni Ante Prkačin i Nijaz Čaušević zvani Medo – govori, oficirski odsječno, Ismet Đuherić, koji je penzionisan u činu rezervnog potpukovnika Vojske RS.
Znao je, kaže, da su u Sijekovcu, kad je HOS banuo u Bord, već bile formirane Zelene beretke.
-Kako ne bih znao, svi smo se u selu poznavali. Pa taj Zemir Kovačević, što je osuđen za ubistva naših komšija, njegova kuća je tu blizu moje. Znao sam i njega i njegovu braću, svi su bili na drugoj strani- priča Ismet Đuherić.
Kuću Ismeta Đureća napali su 5. marta, 20 dana prije masakra nad komšijama Srbima. Ismet je znao da su on i njegova porodica u opasnosti.
Te večeri, 5. marta je bilo strašno. Pucali su sa svih strana. Jedva smo izvukli žive glave. Pomoglo nam je dvoje troje komšija – priča Hanumica.
Nakon napada, ona je pobjegla u brodsko selo Dubočac, koje je tada bilo pod kontrolom JNA, a potom u Kobaš kod Srpca.
Djeca, srećom, nisu bila kod kuće, kćerka se sklonila u Tuzlu, a sina su, kažu, pokupili sa igrališta i potajno ga u gepeku prebacili u Derventu.
Ismet je, nakon napada, otišao u kasarnu u Derventi i kao rezervni oficir se stavio na raspolaganje svojoj vojci – Jugoslovenskoj narodnoj armiji.
U ljeto 1992. na inicijativu rezervnog kapetana Ismeta Đuherića, u selu Kulina kod Dervente, formirana je Samostalna jedinica “Meša Selimović”, koja je bila u sastavu 327. brigade, odnosno Prvog krajiškog korpusa Vojske RS. Jedinica je imala 120 boraca i skoro svi su bili Bošnjaci – muslimani, spremni da se bore za Jugoslaviju, odnosno za Republiku Srpsku.
Iako je, realno, po snazi i brojnosti bila pješadijska četa, jeidnicu su “brojali” kao bataljon.
– Jeste, ja sam osnovao tu jedinicu i bio njen prvi komandant, ali joj nisam ja dao ime. Kumovali su joj tada pukovnik Slavko Lisica i general Boško Kelečević – prisjeća se Ismet.
Jedinica se borila na području Broda, Dervente, Doboja i Teslića.
Borili su se, kažu, za svoja sela i gradove i svoje porodice, da ostanu svoji na svome.
– Poslije su me neki prozivali da sam agresor. Kakva je to glupost. Kako mogu biti agresor u svojoj zemlji, u svom zavičaju, ako branim svoje selo – kaže Đuherić.
Priznaje da on i njegovi saborci nisu baš bili voljni da napuštaju “domaći teren”.
– Sjedio sam tako jednom sa generalom Lisicom, popili smo malo. I on kaže da će jedinicu poslati na drugo ratište. A ja mu velim, ne bih ja da se mi odmičemo daleko od Broda. Uh, kako me pogledao! Bilo je baš napeto – sjeća se Ismet.
Vodio je svoje saborce do 1993. godine, kada je raspoređen u Rafineriju Brod, na radnu obavezu, a uz to je vodio I “rafinerijsku jedinicu”, radnički bataljon, koji je povremeno “čuvao liniju”.
Tako je dočekao i kraj rata, a potom i penziju. Ostao je u svom Sijekovcu. Ostao je i politički aktivan, bio je predsjednik Skupštine opštine Bord, a godinama je predsjednik Mjesne zajednice u Sijekovcu. Bio je član Socijalističke partije, danas je u Dodikovom SNSD.
Bio je i ostao, kaže, ljevičar i Jugosloven.
– Jugoslavije više nema, ali ja imam pravo da budem što hoću i da žalim za svojom Jugom. Danas sam za Republiku Srpsku. A i za BiH sam, ako tako mora. Volio bih da Republika Srpske stekne veći stepen samostalnosti – kaže Ismet.
I danas kuća Ismeta I Hanumice Đuherić podsjeća na dobra stara jugoslovenska vremena. Ovdje se uvijek nađe slobodna stolica, šoljica kafe, čašica dobre rakije i ukusan zalogaj za najavljene i nenajavljene goste.
Družili su se, i prije rata, i poslije rata, a bogami ui u ratu i za vreme izbjeglištva, sa mnogima. I sa Živkom Radišićem i Biljanom Plavšić.
Sa čuvenim pjesnikom Duškom Trifunovićem, koji je rođen i odrastao u Sijekovcu, družili su se, kažu, godinama, mnoge su praznike i odmore proveli zajedno. Upoznali su čak i Miru Maković i generala Mirkovića.
Hanumica je, kaže bila i u Švedskoj i u SAD I Njemačkoj, prošli su oni svijeta, nije da nisu, ali nigdje im nije tako lijepo kao u njihovoj kući u Sijekovcu. A lijepo je i onima koji im u goste dođu.
Prisjećaju se, tako, kao im je 1997. u kuću banulo skoro 50 dragih, ali neočekivanih gostiju. Ali se Hanumica, iskusna domaćica, spretno dočekala na noge.
– U Kolibama je otkriven spomenik poginulim borcima, policajcima iz Banjaluke. Bio sam i ja tamo i bilo je dosta zvanica, mahom porodica poginulih boraca i ljudi iz Boračke organizacije. Bio je i pravoslavni sveštenik, koji je osveštao spomenik. I ja ih sve pozovem kod sebe kući, da se osvježe – priča Ismet.
Računao je da ih posluži kafom i pićem, ali kad su došli, pita Hanumica: “ljudi jeste li šta jeli”, a oni odgovoriše: “nikom nam ni čašu vode nije ponudio”.
-I dok smo popili kafu i piće, Hanumica se razetjela po kuhinji i očas posla na stolu prava gozba! Ni danas mi nije jasno, kako joj je to pošlo za rukom. Znam da je pop rekao da nikad u životu nije vidio takvo čudo – priča Ismet.
Danas Ismet I Hanumica imaju dvoje odrasle djece i petoro unučadi i svi žive u inostranstvu. Često obilaze roditelje.
Ismet je penzioner, ima 670 KM penzije, ne žali se, to je za naše prilike dobra penzija. Ali, to može zahvaliti, kaže, činjenici što je bio predsjednik Skupštine opštine Brod – ta mu je plata “popravila prosjek”, iako je radio 17 godina u Rafineriji bio i na rukovodećim pozicijama.
To što je branio Republiku Srpsku, nije mu, kao penzioneru, mnogo pomoglo.
– Nisam ni upisao ratni staž, nije bilo potrebe za tim – kaže Ismet za Srpskuinfo.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
