Epilog posljednje berlinske konferencije čelnika zemalja Zapadnog Balkana rasvijetlio je pozadinu šizofrenih reakcija pojedinih zvaničnika iz bh. entiteta RS i susjedne Srbije na listu zvanica koju su kao domaćini pripremili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Premalo je, procijenili su, na njoj bilo onih zvaničnika čiji bi stavovi eventualno dali legitimitet ideji o crtanju novih granica na Balkanu.
Zašto Slovenac Šarec, a ne Rumunka Dancila, zašto Hrvat Plenković, a ne Bugarin Borisov te, što mu je najviše zasmetalo, zašto Denis Zvizdić, a ne Milorad Dodik, pitao se uoči puta u Berlin predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Premijerka Ana Brnabić i on bit će, požalio se, jedini za stolom koji će se boriti za interese Srbije. Nezadovoljan zbog izostavljanja Dodika bio je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, a čak je i predsjednica entiteta RS Željka Cvijanović osjetila potrebu da Merkel i Macronu “objasni neke stvari” zbog neupućivanja pozivnice stranačkom šefu, piše Faktor.
Sudeći prema nekorigiranoj listi zvanica, vapaji iz Banje Luke i Beograda nisu dirnuli domaćine u Berlinu, a sudeći prema sadržaju konferencije i porukama koje su uslijedile, nije lista zvanica jedino što će, kada je Balkan u pitanju, ostati “nekorigirano”.
Iako konferencija nije rezultirala konačnim rješenjem za pitanje odnosa Srbije i Kosova, za BiH, ali i za stabilnost cijelog regiona je ključna činjenica da je ideja o razmjeni teritorija po etničkim osnovama isključena kao jedna od mogućnosti rješavanja tih odnosa. Priznao je to i Vučić, istaknuvši sa žaljenjem da je propala njegova ideja o “konačnom uspostavljanju kompromisne granice između Srba i Albanaca”.
Crtanje nove “kompromisne granice” pokušaj je izvlačenja maksimuma iz, za Srbiju, već davno izgubljenog Kosova, ali i, što je za njih još važnije, postavljanje temelja za iniciranje “korigiranja” postojećih međunarodno priznatih granica, poput one na Drini između BiH i Srbije, po identičnim principima. Etnička razmjena teritorija između Srbije i Kosova, što je eufemizam za novo etničko čišćenje na ovim prostorima, rezultiralo bi, sasvim je izvjesno, jačanjem zahtjeva separatističko-nacionalističkih snaga za novim promjenama granica na Balkanu, a samim tim destabilizacijom regiona i novim sukobima.
Uvođenje takve prakse direktno bi se reflektiralo na stabilnost BiH, iako ni ostale države regiona i Evrope nisu imune na slične izazove. Namjere Srbije da Kosovo pokuša kompezirati dijelom BiH su osujećene još u začetku ideje o etničkoj razmjeni teritorija, čemu svjedoče otpori toj ideji među vodećim evropskim silama. Da bi nova granica između Srbije i Kosova bila uvertira za pokušaj brisanja postojeće između BiH i Srbije, te crtanja nove po okvirima današnjih entiteta, nimalo stidljivo najavljuju neki od njenih najvećih zagovornika.
– Svi razgovori su išli u tom pravcu, da se utjecaj situacije sa Kosovom ne prenese na BiH. Rekao sam da je to nemoguće – kazao je Dodik nakon posjete Briselu krajem prošle godine.
Vezanje Kosova i RS-a Dodik je prakticirao i u periodu koji je uslijedio, a svoju viziju rješavanja međudržavnih pitanja na Balkanu u nekoliko navrata je sročio na papir, crtajući u medijskim istupima nove mape etnički monolitnih država, sa entitetom RS kao integralnim dijelom “velike Srbije”.
Dodikova podrška razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, što je potvrdio bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, koji je kazao da je entitet RS angažirao lobistu Coreyja Lewandowskog, nekadašnjeg bliskog saradnika predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, da u Washingtonu lobira za “podjelu Kosova”.
Za to vrijeme, dok i njegovi najbliži saradnici u svojim javnim istupima redovno “prisvajaju” entitet RS, Vučić pokušava uvjeriti javnost da poštuje teritorijalni integritet BiH. Koliko ga u praksi poštuje, pokazuje činjenica da Srbija odbija potpisati ugovor o državnoj granici sa našom zemljom. Ukoliko se zaista poštuju međunarodno priznate granice i ako ne postoji namjera da se pokuša ugroziti teritorijalni integritet BiH prisvajanjem dijela njenog teritorija, prepreka za potpisivanje ugovora o državnoj granici ne bi trebalo biti. Slični motivi sprječavaju i zapadne susjede, Hrvatsku, da ratificira sporazum o državnoj granici koji je postignut još prije 20 godina.
Argumente protiv etničke razmjene teritorija i njene posljedice po secesionističke ambicije vlasti u entitetu RS, koje su Vučiću ponudili ostali akteri berlinske konferencije, predsjednik Srbije je doživio kao “žestok i organiziran napad na Srbiju i RS”.
– Ali, mislim da smo ih ozbiljnošću, odgovornošću i argumentima pobijedili – izjavio je Vučić.
Koliko su Vučić i Brnabić argumentima izvojevali pobjedu, svjedoče, pored verbalne paljbe po Zvizdiću zbog izrečenih stavova, izrazi njihovih lica nakon sastanka u Berlinu.
Iako ne postoji niti jedan racionalan argument koji bi išao u prilog potrebi crtanja novih granica na Balkanu, iluzorno je očekivati da će njihov izostanak utjecati na postojanje ideja i tendencija ka realizaciji velikodržavnih projekata. Konačna eliminacija etničke razmjene teritorija kao mehanizma za rješavanje otvorenih međudržavnih pitanja, što bi se moglo dogoditi na narednom sastanku u istom formatu početkom jula u Parizu, smjestila bi pregovore Srbije i Kosova u okvire koji bi ograničili rastuće velikodržavne ambicije i iz kojih stabilnost cijelog regiona, a ne samo BiH, ne bi bila ugrožena.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
