Djamel iz Alžira sreću pronašao u Hadžićima: Želim ostati blizu džamije, jer srce mi je ovdje

Tridesetdevetogodišnji Djamel Kebir iz Alžira posljednjih šest mjeseci živi u Hadžićima nadomak Sarajeva. Kao i hiljade drugih njegovih sunarodnjaka on je krenuo iz svog doma kako bi se domogao Zapada, a ono što ga čini drugačijim je to što je njegov “zapad” upravo Bosna i Hercegovina.

Djamela smo zatekli ispred džamije u Hadžićima nakon ikindija-namaza. Ono što se odmah moglo primijetiti je to da su ostale džematilije prema njemu jako srdačne i otvorene, te ga pozdravljaju u dobrom raspoloženju i na bosanskom jeziku pitaju ga kako je. Djamel na svaki selam odgovara osmijehom i i kratko dodaje “mashallah”.

Kako saznajemo od džematlija, on ne propušta ni jedan vakat namaza, te još od prvog dana kako je došao vodi računa o tome da džamija i njen harem budu čisti.

U razgovoru sa njim saznajemo kako je prošle godine u martu krenuo iz svoje domovine kako bi stigao u Bosnu.

– Odlučio sam da krenem. U Alžiru sam ostavio roditelje i sestru. Čuo sam da su u Bosni muslimani i da je to veoma dobar narod. Kasnije sam se i uvjerio da je tako. Moj put do BiH trajao je skoro godinu, a od Turske do Hadžića stigao sam pješke – počeo je priču naš sagovornik.

Kaže da mu je, kada je ugledao hadžićku džamiju, srce bilo ogromno. Tu je klanjao namaz, a nakon što su vijernici otišli, uzeo je kantu s vodom i metlu i počeo čistiti dvorište. Tu svoju praksu nastavio je i do dana današnjeg.

– Jednostavno tako želim raditi. Ako me pitate, za ovo što radim nisam plaćen, ali je meni srce puno. Svaki dan pometem ispred džamije, operem dvorište. Ostale džematlije i imam su stekli povjerenje u mene, tako da u pauzi između namaza u džamiji usisam ćilime, operem prozore, pazim da sve bude čisto i uredno. Čak hranim i mačke oko džamije i vodim računa da njima nešto ne zafali – dodao je naš sagovornik.

Osim njega, na namazu u džamiji redovni su i drugi migranti, a Djamel pazi da sve bude u najboljem redu i bez problema po lokalno stanovništvo. Džematlije nam pričaju kako su se, prije nego je Djamel došao, oko džamije znali okupljati problematični migranti i narkomani, ali njih više tu nema.

Dodaju kako on prepoznaje problematične migrante koji borave u kampu Ušivak, te da vodi računa o tome da ne prave probleme u džamiji ili oko nje, ili da nekome od džematlija, između ostalog, ne bi “nestala” obuća za vrijeme klanjanja namaza, što se ranije dešavalo.

Za vrijeme našeg razgovora, Djamelu je prišlo nekoliko lokalnih dječaka i pozdravilo se s njim. Svi ga doživljavaju kao “nekog svog” i rado zastanu da razmjene pokoju riječ, pa makar se sporazumijevali i rukama i nogama. Bitno da se razumiju. Džematlije mu povremeno daju novac kako bi mogao jesti ili mu donesu hranu, ali ovaj dobri čovjek to rado podijeli sa ostalim migrantima.

Jedan od njih nam priča kako zahvaljujući Djamelu, između ostalog, ima i čistu odjeću.

– Nas nekoliko dolazi u džamiju da klanja. Ako vidi da neko od nas nema čistu odjeću, ne miriše lijepo ili je poderan, onda nam donese stvari koje je on dobio da se obučemo. Pazi da čisti dolazimo u džamiju i da nikome unutra ne bude neprijatno – kazao nam je jedan od migranta.

Djamel, kako nam je na kraju dodao, ima samo jedan cilj, a to je da u Hadžićima ostane i osnuje svoju porodicu. Njegovi prijatelji zadirkuju ga kako još samo treba da se oženi.

– I to će, In ša'allah, biti. Želio bih ostati u Hadžićima, blizu džamije, jer srce mi je ovdje. A ako bude hajra, naći neki posao, oženiti se, napraviti svoj dom. Kod kuće sam radio kao vozač kamiona i volio bih taj posao i ovdje nastaviti. Zasad to malo koči moj bosanski jezik, koji učim, te dokumenti. Ja sam jedan od rijetkih koji je ovdje došao sa svojim dokumentima i nije korstio lažni identitet. Svi moji prijatelji koji su stigli sa mnom i većina njih koje sam upoznao ovdje, već su odavno otišli preko granice prema zapadnoj Evropi. Ja samo želim ostati ovdje – naglasio je, prenosi Faktor.