Doktorica Milanka Šobot heroina covid bolnice: “Nedostaje mi da zagrlim svoju djecu”

Već godinu, u najvećoj svjetskoj zdravstvenoj krizi stoljeća koja odnosi milione ljudskih života širom svijeta, životi medicinskih sestara u Covid bolnicama, posebno onih koje su i majke, supruge, kćerke, okrenuli su se za 360 stepeni, a već više od 360 dana one ne znaju ni za dan ni za noć. Dok se uz ljekare u izolatorijima bolnica nesebično bore za živote pacijenata, izlažu sebe opasnosti te i ono malo slobodnog vremena koje, eventualno, imaju za predah sa svojim ukućanima provode u strahu da im ne donesu smrtonosni virus.

Kriza je ozbiljno narušila i njihovo emotivno stanje, jer uz svu solidarnost, odlučnost i hrabrost, teško da ičija psiha može podnijeti toliko tragedija koliko dnevno one vide dok im ljudi umiru pred očima, a da to ne ostavi dubok trag. Postoji li barem jedan sretan trenutak u njihovim životima u posljednjoj godini, pitali smo medicinske sestre Covid bolnica: Sarajeva, Banje Luke, Mostara i  Tuzle. One svakodnevno čine sve što je u njihovoj moći da pomognu pacijentima, od kojih mnogima, nažalost, nema spasa. Svaki dan, nažalost, gledaju smrt.

Koliko su se životi bosanskohercegovačkih medicinskih sestara promijenili i u privatnom i u profesionalnom smislu otkako je počela pandemija, kako razmjere i posljedice pandemije Corona virusa psihički podnose, kako pokušavaju sačuvati svoje mentalno i fizičko zdravlje, kako njihove porodice reagiraju, koliko ih uopće viđaju, ko se brine za njihovu djecu dok su one skoro 24/7 na najtežim radnim zadacima u bolnicama? U ovom dijelu rubrike “HEROINE COVID BOLNICA” na ta i druga životno važna pitanja za magazin “Azra”  odgovara Milanka Šobot, medicinska sestra Univerzitetsko-kliničkog centra Banja Luka

Milanka Šobot (52), medicinska sestra Univerzitetsko-kliničkog centra (UKC) Republike Srpske, već godinu radi na Covid odjeljenju. Majka je dvoje odrasle djece, za koju više ne nalazi vremena. Žali samo za jednim – što ih kao prije ne može zagrliti i poljubiti, jer joj je najveća briga hoće li zaraziti nekoga iz svoje porodice. Borbena i jaka, ne žali se na posao, niti je ikada požalila zbog izbora svog zvanja. Moli sve ljude da se pridržavaju mjera, jer, kako kaže, s obzirom na to šta zdravstveni radnici prolaze, to je samo mali dio šta drugi mogu učiniti.

OVO JE BILA PRETEŠKA GODINA BEZ ODMORA

Zahvalna je svima koji su u ovim teškim vremenima uz medicinsku profesiju i pružaju podršku.

– Ne samo meni, nego svim ljudima na svijetu pandemija je promijenila život, ali, naravno, najviše je izazova imala medicinska profesija, odnosno zdravstveni radnici. Život se okrenuo za 360 stepeni. Naš posao je izuzetno težak, a u ovim vanrednim okolnostima dodatno otežan. Radimo danonoćno. Nošenje zaštitne opreme otežava rad s pacijentima, zatim pritisak koji se osjeća  zbog prisustva virusa, od kojeg možemo svakog časa oboljeti. Imala sam ogromno opterećenje da ne zarazim svoje najmilije. Ovo je bila preteška godina bez odmora.  Moram se zahvaliti svima koji su na bilo koji način angažovani ili su bili angažovani, te onima koji su pokazali solidarnost, patriotizam, znanje, volju snagu izdržljivost u borbi za zdravlje svojih građana – kaže naša sagovornica iz Banje Luke.

Trudi se da bude pozitivna, ma koliko teško bilo. Najveći strah je imala na početku, ali kako je vrijeme prolazilo, tako se i strah stišavao, jer je znala da mora ostati jaka.

– Na početku pandemije osjećala sam strah od nepoznatog, tempo posla je dovodio do velikog opterećenja, samim tim što je sve bilo nepoznato. Neizvjesnost i briga za porodicu, kao i za radne kolege, bile su ogromne. Kako su dani prolazili, strah je bio sve manji, čovjek se uhoda, navikne na novi način rada, pa je sve išlo lakše. Znala sam da sam izložena virusu, ali pravilnim korištenjem zaštitne opreme uspjela sam se sačuvati – govor Šobot.

Čuva se od zaraze, hrani se zdravo i pije mnogo tečnosti da ojača imunitet, kako bi bila jaka za sve što dolazi. Pokušava da redovno spava, koliko god je to moguće. Njena sreća u ovim nesretnim vremenima je, smatra ona, što ima podršku i pomoć porodice.

– Moja sreća je u tome što imam podršku porodice, dvoje odrasle djece, kćerke i sina, te muža, koji imaju razumijevanja, što mi je pomoglo da se mogu maksimalno posvetiti poslu koji obavljam. Radno vrijeme, vikendi, praznici, ne postoje. Sve je kao u filmu, a ipak stvarnost.

POSAO MI JE POSTAO DRUGA KUĆA

Najviše od svega u protekloj godini nedostaje joj što ne provodi više vremena s djecom i mužem kao nekada. Viđaju se samo navečer, kada ona završi s poslovnim obavezama.

– Nedostaju mi mnogo. Nismo navikli na ovo, jer prethodnih godina nije bilo tako. Provodili smo mnogo vremena skupa. Također, najviše mi nedostaje što ne mogu svoju djecu da  poljubim, zagrlim. Posao mi je postao druga kuća, a 21. marta je bila tačno godina kako sve ovo traje.  Brinem se za njih kao i sve druge majke za djecu, ali moja sreća je što su to odrasli ljudi, i to mi je utjeha. Odgovorni su i samostalni i oni mnogo brinu i o meni, jer radim u Covid odjeljenju – ističe Milanka Šobot.

Moli sve ljude koji ne vjeruju u postojanje virusa da povjeruju, jer je bila svjedok bolnih ljudskih sudbina, gdje majke gube svoju djecu, a nekima umire i po više članova porodice.

– Većina razumije koliko je virus smrtonosan, ali postoji manjima koja ne vjeruje i ta manjina je veoma glasna. To jako boli i vrijeđa, ne samo mene, nego i sve moje kolege, jer se mi, zdravstveni radnici, nadljudski borimo već godinu. Nevjerovatno je da ljudi imaju nepovjerenje prema postojanju virusa. Odbijaju poštovati mjere, a to što se od njih traži je samo malo – da se pridržavaju mjera. Svjedoci smo teških ljudskih sudbina, gdje majka izgubi sina ili kćerku, žena muža, muž ženu, a umiralo je i više članova porodice, zar još nešto treba dodati na to – pita Šobot.

Iako je ovaj posao pretežak, za izbor zvanja se nikada nije pokajala. Nakon 32 godine radnog staža, da može sve ispočetka, opet bi birala isto.

– Koliko god bilo teško, nikada se nisam pokajala što radim ovu vrstu posla. Volim svoj posao, 32 godine ga obavljam. Dugo sam radila na hirurgiji, 28 godina, tako da mi ova situacija nije padala teško, jer sam navikla na radno vrijeme i život bez praznika.  I ovo sam shvatila kao posao koji moram odgovorno obavljati – ističe Šobot.

 U GODINI NIJEDAN SRETAN DAN

Iako pandemija traje već godinu, od prvog dana do danas na UKC RS-a, kako nam priča, ništa ne nedostaje.

– Zahvaljujući zalaganju prof. dr. Vlade Đajića, generalnog direktora UKC-a, resornog ministarstva i Vlade RS-a, imali smo sve što je potrebno, ništa nam nije nedostajalo. Mislim da smo na pandemiju odgovorili bolje nego mnogo razvijenije zemlje. Od samog početka imali smo obezbijeđene sve resurse – dodaje naša sagovornica.

Nijedan sretan dan u prethodnoj godini Milanka ne pamti, samo je sretna jer su njena porodica i ona živi i zdravi.

– Nijedan sretan dan ne pamtim. Samo sam sretna što sam zdrava i živa, kao i moja porodica, prijatelji i kolege, kojima sam neizmjerno zahvalna za divnu saradnju. Također, zahvalna sam i svim zdravstvenim radnicima koji se bore u ovim preteškim vremenima, ma gdje oni bili – zaključuje Milanka Šobot.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79