Država pala na još jednom ispitu: Je li puštanje Stevandića i Viškovića još jedan čin ismijavanja pravosuđa?
Pravosuđe pod pritiskom politike ili u službi sistema koji ga obesmišljava?
Današnja odluka Suda Bosne i Hercegovine da Nenada Stevandića i Radovana Viškovića pusti na slobodu, uz simbolične mjere nadzora poput javljanja policiji svake druge sedmice, djeluje kao još jedan udarac integritetu državnih institucija. I to u trenutku kada se vodi postupak zbog jednog od najozbiljnijih krivičnih djela – napada na ustavni poredak BiH.
U analitičkom smislu, ovakva odluka šalje poruku slabosti. Kako objasniti činjenicu da se dvojica visokih zvaničnika entiteta koji otvoreno prijeti secesijom, i to ne prvi put, tretiraju kao uzorni građani koji se mogu “sami javljati policiji”, umjesto da se protiv njih vodi ozbiljan, odlučan i transparentan postupak?
Sud je, čini se, prihvatio narativ koji su plasirali advokati: da su se Stevandić i Višković dobrovoljno javili Tužilaštvu, pa stoga ne postoji bojazan od bjekstva. Ali nije pitanje samo bijega. Pitanje je poruka. Pitanje je simbolike. Pitanje je – državnosti.
Jer ako se visoki funkcioneri Republike Srpske, koji istovremeno sjede na čelu institucija koje direktno podrivaju ustavni poredak, mogu bez problema šetati i “moliti” Sud da im javljanje bude ujutro – ko je ovdje zapravo jači? Pravosuđe ili politika?
Ne treba zanemariti ni politički kontekst: zar se ne stvara utisak da je sve unaprijed režirano – od dolaska “dobrovoljno”, preko usklađenih iskaza, pa do koreografije u sudnici? Ako je sve to poznata predstava, onda smo svi statisti u režiji u kojoj su institucije tek kulise, a pravna država puka iluzija.
Bosna i Hercegovina je ovim potezom još jednom pala na testu sopstvene suverenosti. Sud koji ne zna ili ne smije koristiti vlastite mehanizme u trenucima kada se država dovodi u pitanje – nije nezavisan, već funkcionalno bespomoćan.
