Cijene su sulude, ne samo u kafićima, konobama i restoranima, već i na placi i u trgovinama. Jedino novine možeš kupiti po cijeni koja je svuda ista, požalila mi se nedavno prijateljica koja je s bratićem iz Australije u jednom restoranu za dvije porcije brancina i pola litre vina dobila račun veći od tisuću kuna! Jest da je brancin, al’ brate, previše je.
Neće oni ništa smanjiti cijene, ostavit će ih iste kako bi dodatno zaradili – najčešći je komentar koji prati hvale vrijedan potez vlasti koje su u jednom sektoru turističke djelatnosti smanjile stopu PDV-a, odgovorivši time pozitivno na višegodišnja traženja tog poteza. Vlast je, dakle, učinila svoje. Sad su na potezu oni kojima je PDV smanjen i koji bi, logično, na taj potez trebali odgovoriti snižavanjem cijena. No, uvjerena je velika većina običnog puka, to se, osim možda rijetkih i svake hvale vrijednih slučajeva, sigurno neće dogoditi. Otkud tako pesimističan, deprimirajući i negativan stav? Iz iskustva.
Naime, bezbroj smo već puta svjedočili tome kako bi se s državne razine snizile, primjerice, cijene goriva, što je trebalo značiti da bi sukladno tome trebale padati i sve druge cijene vezane uz troškove prijevoza. To znači gotovo sve cijene i na svim područjima. Ništa. Ćorak. Isto se dogodilo kad je prije nekoliko godina baš na području turizma snižen, pa kasnije opet vraćen na raniju razinu postotak PDV-a. Opet konačni korisnici usluga nisu u doba sniženja PDV-a osjetili blagodat sniženja. Jednostavno, ogromna većina u sektoru turizma i ugostiteljstva, poučena činjenicom da će davanja prema državi uvijek biti velika, stalno kuka, a kad kuknjava da rezultat, brže-bolje nastoje što više zaraditi jer, osjećaju, neće takvo stanje dugo potrajati pa je bolje što prije zaraditi koju paru. Trebat će kad se vrate stari odnosi i davanja. A vratit će se.
Tom nepovjerenju u državu koja će te kad-tad dobro oderati, treba, na žalost, dodati i sve uočljiviju crtu krajnje neprofesionalnosti velikog dijela ljudi koji se bave turizmom, bilo u ugostiteljstvu, bilo u sektoru iznajmljivanja smještaja. Prevelik broj ljudi u tim djelatnostima želi – po uzoru na državu koja “dere” njih – “oderati” gosta. Pa su cijene sulude i to posvuda, dakle ne samo u kafićima, konobama i restoranima, već i na placi i u trgovinama. Jedino novine možeš kupiti po cijeni koja je svuda ista, požalila mi se nedavno prijateljica koja je s bratićem iz Australije, s kojim je razgovarala cijelo vrijeme na engleskom. U jednom običnom restoranu na rivi makarske rivijere za dvije porcije brancina i pola litre vina dobila je račun malo više od tisuću kuna! Jest da je brancin, al’ brate previše je. Cijena je bitno smanjena kad je progovorila hrvatski i zaprijetila inspekcijom i novinama. “A dečko je mislija da ste Amerikanci, e”, bio je jedini komentar vlasnika do kojeg je došla tražeći pojašnjenje cijene za zlatnu ribicu.
Dalo bi se itekako naći još sličnih primjera, a slično je stanje i u smještaju pa su već pomalo i legendarne priče o nabijanju cijena u Splitu dok traje Ultra festival. Za dva-tri dana totalnog divljanja mladi, među kojima je podosta imućnih, ne žale ni eurića pa bez pogovora najobičniji krevet u najobičnijoj sobici plaćaju po nekoliko stotina eura. Tko im je kriv, reći će netko, a drugi će dodati da je sve to stvar kretanja na tržištu, odnosno vjekovnih zakona ponude i potražnje. I u pravu su, ali bez obzira na tu čistu logiku u svim tim i sličnim slučajevima “deranja” gostiju nekako nam fali ona moralna strana, strana ljudskosti i poštovanja gosta. Nije li možda i zbog toga u Hrvatskoj ove godine manje gostiju? Jer, moja prijateljica se pobunila i spustila divljački visoku cijenu. Stotine drugih nisu se bunili. Platili su i rekli – nikad više u ovaj kafić, restoran, hotel, pansion…
Previše smo opsjednuti novcem i (lakom) zaradom. Višegodišnji uspjeh hrvatskog turizma nije bio rezultat samo zaista prekrasne prirode i obale koju bi poželjela svaka zemlja na svijetu, već i gostoljubivosti s kojom su nekada dočekivani gosti koji su vrlo brzo postajali prijatelji pa mnogi od njih, često se o tome može čitati, obilježavaju pedeset ili koju godinicu manje dolaska u Hrvatsku. Naši roditelji, naši nonići i nonice otvorenih su ruku i srca dočekivali sve te Nijemce, Austrijance, Talijane i s radošću s njima dijelili ovu ljepotu koja i zaslužuje da u njoj uživa što veći broj ljudi. Koliko takvog odnosa imamo danas? Koliko gostu danas baš iskreno želimo reći da nam je drago što je došao i što će uživati u našem prelijepom zavičaju? Ili se umjesto toga samo gleda odakle je, ima li para, može li mu se još negdje nešto nekako naplatiti. I da, naravno, što prije ode pa da dođe drugi s lovom…
Takav se odnos, nemojmo se zavaravati, osjeti. Isto kao što i mi pri putovanju u druge zemlje znamo osjetiti iskrenu srdačnost, poštenu profesionalnost ili namjeru prevare, isto tako to su u stanju osjetiti i svi koji izvana dolaze u Hrvatsku. Možda ih je zato sve manje. Možda nam, uz snižavanje stope PDV-a koje je itekako potrebno i to u svim sektorima turizma, treba i rast poštovanja prema gostu i njegovoj želji da baš kod nas provede desetak dana svog godišnjeg odmora. Nije to mala stvar prenosi Glas Istre.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
