Da bi došao na nastavu u Osnovnu školu Glavatičevo učenik devetog razreda Eldar Tinjak sa svojom sestrom Aminom koja pohađa šesti razred svaki dan u jednom pravcu prelazi razdaljinu od 20 kilometara, jer oboje dolaze iz mjesta Odžaci, centralnog naselja područja koje okuplja oko dvadesetak sela i zaseoka koji se nazivaju Bjelimići.
Iako Eldar u svom mjestu iz kojeg dolazi, u Odžacima, ima područnu školu ona je prošle godine zatvorena zbog nedostatka učenika, pa su tri posljednja učenika morala školovanje nastaviti u dvadeset kilometara udaljenom Glavatičevu. Jedan od posljednjih crteža u školskoj zgradi je onaj na kojem je naslikano – Sretna Nova 2022 godina, koja to, eto baš i nije bila jer je to bila posljednja školska godina u kojem su u njoj boravili učenici i nastavnici.
No, to nije jedina specifičnost ovog područja konjičke općine. S druge strane Glavatičeva u osnovnu školu iz također 20 kilometara udaljenog sela Gušća svaki dan na nastavu također u deveti razred dolazi Aldina Bišić sa svojom bratom Muratom koji pohađa peti razred. Tako se Eldar i Aldina koji žive na međusobnoj udaljenosti od čak 40 kilometara svaki dan sretnu u istom razredu Osnovne škole Glavatičevo, javlja Anadolija.
“Nije neki preveliki teret dolaziti na nastavu. Fin je put, nije nešto problematično. Što se tiče održavanja puteva ono je dobro. Uvijek je čist put. Jeste nekada malo opterećenje s obzirom da se mora krenuti ranije, posebno kada je snijeg. Da bi stigao na nastavu treba mi oko 20 do pola sata da krenem ranije”, kaže Eldar. Navodi da se sa drugaricom iz razreda Aldinom, koja dolazi iz suprotnog smjera također 20 kilometara može družiti samo na nastavi, odnosno kada su u školi.
“Nema druženja poslije škole. Odmah se ide na bus. Mi se čujemo se preko telefona ili društvenih mreža. To je jedini vid naše komunikacije. Ta udaljenost čini svoje”, naglašava Eldar. Žao mu je što u njegovom mjestu, u Odžacima više ne radi škola. “Bilo bi značajno da imamo školu u Odžacima, jer ne bi bilo tog opterećenja dolaska, odnosno putovanja i ranijeg ustajanja”, navodi Eldar. Kaže kako još se dvoumi za srednju školu.
“Povećat će se napor odlaska”, ističe Eldar, jer će u srednju školu morati u 50 kilometara udaljeni Konjic. Sličnog mišljenja i stava kao i Eldar je i učenica Aldina Bišić koja dolazi iz sela Gušća. “Dobar je put, nije loš, radi se, čisti se. Imamo organizovani prevoz. Zimi bude led i dosta je teže”, kaže Aldina.
Ističe da joj nedostaje to što se sa svojim drugovima iz razreda ne može družiti i poslije nastave, jer su udaljeni kilometrima. “Malo je teže nama u odnosu na djecu u mjestima koja su blizu škole. Čujemo se preko telefona. To je jedini način komunikacije kada nismo na nastavi”, navodi Aldina. Vjeruje da ću uspjeti savladati i nove prepreke od naredne školske godine kada upiše srednju školu u Konjicu. – Bjelimići bez škole, ali i stanovništva
– U mjestu Odžaci 50 kilometara udaljenom od sjedišta općine Konjic malobrojni stanovnici, područna škola zatvorena, kao i prodavnica, a jedinu živost daje mu ured pošte koji radi i odakle poštari raznose pošiljke u druga sela i zaseoke Bjelimića koja su odatle udaljena i po 15-ak kilometara. Nastavnik bosanskog jezika Ismet Pozder 20 godina je radio u Područnoj školi u Odžacima, a isto toliko godina je uključen u nastavni proces u OŠ Glavatičevo.
“Nije to lako kada se jedna škola zatvori. Ali to je sudbina škola koje su na selu. Kada pogledamo okolo i vidimo ostale škole, koje su bile, nešto slično se dešava. Ovo je bila osmorazredna škola od 1975. nadalje, odnosno sve do 1999. godine. Poslije tog vremena broj učenika se stalno počeo smanjivati. Kada sam počeo raditi kao nastavnik u školi u Odžacima, kao Područnoj školi OŠ Glavatičevo 1982. ona je imala oko 180 učenika. Zbog migracija taj broj stalno se smanjivao i prije rata. Posebno je migracija nastupila za vrijeme rata kada je dobar dio stanovništva odesilo prema Sarajevu.
Migracije su ovdje bile stalne. Ako niste zaposleni, ako nemate primanja teško možete opstati ovdje. Teško se može živjeti od stočarstva, od zemljoradnje. Ovdje je surova klima. Odžaci su na 1000 metara nadmorske visine. Tu teško šta može uspjeti osim krompira i nekih drugih poljoprivrednih kultura”, kaže Pozder. Ističe da je sada daleko lakše biti nastavnik nego prije. “Ukoliko upotrijebimo sva nastavna sredstva sa kojim raspolažemo, kakvih nekada sigurno nije bilo, danas je puno lakše. Imate pametne table, šansu da upotrijebite internet.
Zamislite samo jedan čas biologije ili geografije, u kojem imate srce ili planetu zemlju u kojem možete vidjeti i praktično to prikazati djeci naprimjer Australiju, kengure. Nekada to nije bila takva mogućnost. Ali, je entuzijazam nastavnika bio na nekako većem nivou. Nekako su nastavnici bili, ili se nama to čini priznatiji. Možda su bili na drugačiji način vrednovani. Ali, danas to puno bolje izgleda nego prije”, navodi Pozder. Bio je nastavnik u Odžacima i u vrijeme rata, kada je bilo iznimno složeno. “Posebno je bilo teško u ratu. Škola je bila organizovana po selima, a Bjelimići imaju skoro 25 sela, skoro u svakom od njih je bila škola u nekoj od kuća koje su bile skrovite od granatiranja. Jer, Bjelimići su bili skoro sa svih strana okruženi neprijateljem i granatiranjem tako da smo morali tražiti te skrivene kuće u kojima su bile škole. Nastavnici su pješice odlazili do tamo.
Tamo su imali nastavu koja se izvodila kako se moglo, koliko se imalo uvjeta u tom slučaju. Teško je bilo i do knjiga doći, posebno lektire”, poručuje Pozder. Ističe da dolazi neko drugo vrijeme. “Dolazi vrijeme interneta, raznih društvenih mreža koje privlače mlade. Šta god mi učinili teško ćemo djecu usmjeriti u drugom pravcu. Škola, ne samo naša, valjda sve škole na ovom svijetu nastoje da privole učenika, da ih usmjere ka znanju. Ali, teško to uspijevamo. Jer, tu su jednostavno ispred nas mobiteli i tableti gdje jednim klikom možemo stići do znanja. Nekada je nastavnik bio je riznica znanja u nekom mjestu. Bio je čovjek koji zna sve.
Danas to više nije nastavnik. Danas na dlanu možete imati Google i može vam pomoći da saznate sve bez nastavnika”, navodi Pozder. Suzbijanje bespotrebnog provođenja vremena na internetu se mora, kaže, raditi. “Škola to mora raditi. Na kraju ne samo škola, nego i ministarstva i država koja stoji iz škola mora iznaći načina i neke nove metode koje će usmjeriti učenika prema knjizi, prema stvarnim vrijednostima, prema nauci, prema onome što će im trebati sutra u životu, od čega će živjeti. Od klika se ne može živjeti.
Tako da mora se na tome raditi. I radi se na tome. Traje ta vječita borba između nauke i toga što nas mami sa druge strane. Gdje će ovo završiti i koliko će ovo trajati to niko ne zna. Kuda će ustvari otići obrazovanje, kako će ono izgledati za 50 godina, teško to možemo danas znati”, navodi Pozder. Cijela zajednica se, kaže, mora uključiti, kako bi se prevenirala dešavanja u školama kakva smo imali u Srbiji u proteklim sedmicama.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
