Elmedin je heroj dana: Vidio požar u stanu nepoznate žene, pa skočio i gasio vatru golim rukama!

Na terasi stana Slavke Cvetanović u Priboju u nedjelju uveče je buknuo požar. Jedan mladić rizikovao je svoj život da ga ugasi. U glavi mu se u trenutku odvio film. Vidio je čitavu zgradu u plamenu, pa je svoje tijelo stavio u službu višeg dobra. Rukama i nogama bacao je plastiku koja gori, naposlijetku stao […]

Na terasi stana Slavke Cvetanović u Priboju u nedjelju uveče je buknuo požar. Jedan mladić rizikovao je svoj život da ga ugasi. U glavi mu se u trenutku odvio film. Vidio je čitavu zgradu u plamenu, pa je svoje tijelo stavio u službu višeg dobra.

Rukama i nogama bacao je plastiku koja gori, naposlijetku stao i na vrata kako bi spriječio požar da na njih uđe. Nakon borbe sa vatrom – prsa u prsa – njegovo tijelo je klonulo. Danas je u bolnici, ali se osjeća bolje. A jedna žena, preplavljena zahvalnošću i divljenjem, poželjela je da se njegov gest čuje.

Dragana Nenadić, Slavkina sestra ispričala je sve o nemilom događaju.

– Sve ovo radim da se pokaže plemenitost i humanost ljudi. Desio se požar u Priboju, u stanu moje sestre. Stan se nalazi u visokom prizemlju zgrade prekoputa koje je novoizgrađeni hotel. Sve je u jednom krugu. To da je planulo, bila bi katastrofa – kaže Dragana.

– Niko nije bio u stanu. Dečko, kojeg mi ne poznajemo, sjedio je u bašti hotela. Primijetio je da gori na terasi, popeo se na nju, ne znam kako, to je visoko, nije baš lako popeti se. Tu je bila neka komoda, neke stvari, ne znam šta već sestra drži. Odatle je kuljao plamen. On je gasio to golim rukama, kažu očevici, nogama šutirao, izbacivao te stvari sa terase. Na kraju kada više ništa nije mogao stao je, kažu na vrata, ja plačem dok pričam, svojim tijelom ih zaštitio da vatra ne uđe unutra. To je gest… ne postoji riječ kojom mogu da ga opišem – rekla nam je navodeći da je sestra Slavka protekle dane provela u selu.

Uzrok nesreće još nije poznat, ali im je nezvanično rečeno da je moguće i da je nehotično bačen opušak na ovako velike vrućine izazvao požar.

– Kolika je naša materijalna šteta, to je nevažno. Nisam ni pitala, to me ne zanima uopće. Život je važan i važni su životi drugih. Tu su u krugu hotel i apoteka, zid nas dijeli od nje. Ne smijem da pomislim šta bi se desilo da to nije na vrijeme ugašeno – pobraja navodeći da su se raspitali, te da je ime mladića koji se nesebično žrtvovao Elmedin Vražalica.

Slavka je, kaže nam Dragana koja živi u Beogradu, probala da ga posjeti u bolnici, ali to zbog epidemije nije bilo moguće.

– Uradio je iz čisto ljudskog motiva. Vjerujem da bih i ja uradila nešto što je u mojoj moći, ali to je stvarno bilo rizikovanje života. Ta je terasica toliko mala da može da sjedne samo jedno. Znam da nikad nismo mogle nas dvije da sjednemo. Zamislite sad njega koji gori sa svih strana i baca te stvari sa terase i štiti da ne zahvati vrata. To je baš rizikovanje života. To je čist ljudski poriv, tu ništa drugo ne postoji, samo ono ljudsko u nama koje nas tjera i kaže: ‘Moraš ovo da uradiš’.

Štaviše što je to višenacionalna sredina, što je dečko musliman, a mi smo pravoslavci. Nema to sad nikakve veze, ali to se u toj sredini vrlo gleda. Iz neke prevelike zahvalnosti čovjeku, voljela bih da se čuje za taj njegov gest – kaže nam dodajući da su i njih dvoje porazgovarali telefonom, te da je riječ o skromnom momku.

Skromni momak Elmedin Vražalica ma 27 godina, radi u inostranstvu. Trebalo bi da još 20-ak dana provede u rodnom Priboju, pa da putuje za Njemačku.

Kaže da je bolje nego jučer. Onesvijestio se od dima i od udisanja gasa iz protivpožarnog aparata. Osjeća kako ga peku pluća, ali ga ljekari redovno obilaze i bodre. Nada se da će možda već sutra izaći. Do tada odgovara na pitanja drugih pacijenata. Čuli su šta je uradio i žele da porazgovaraju sa njim.

– Dolaze kod mene. Teško mi je sa kiseonikom da pričam, pa im ukratko objasnim – govori vidno raspoložen.

Drago mu je da je pomogao, a dirnut je i reakcijom sestara čiji je stan spašen.

– Danas ima svakakvih ljudi, možda neko ne bi nazvao. A ona je preplavljena osjećajima. Kaže mi: ‘Vi ste moj heroj. Vi ste od danas moj heroj!’ Ja joj kažem: ‘Mi Pribojci smo takvi, kod nas je voda takva’ – govori kroz osmjeh.

I sam potvrđuje priču koju je Dragana čula. Dodaje i da je imao sreće, te da nema opekotina, tek nešto malo na desnoj ruci. Kaže i da je reagovao bez razmišljanja. Pita se zašto bar nije navukao majicu preko usta.

– Sjedio sam sa bratom i snahom na terasi. Konobar je rekao da nešto gori. Ja sam pogledao, ono već uhvatio plamen. Skočio sam, tražio sam po hotelu protivpožarne aparate. Poslije su došla još dva, tri momka, pomagali su mi. Donosili su i vodu. Problem je što je bilo mnogo plastike. Nije moglo ni protivpožarnim aparatima da se ugasi – priča šta se desilo.

– Gasili smo vatru i rukama i nogama, jeste – kaže smijući se, gotovo u nevjerici da je riječ o njegovom djelu: – Kad se nađete u nekom nesvjesnom stanju… Možda sad baš i ne bih bacao nogama i rukama plastiku sa terase, to je baš buknulo. Ali tad je bilo jače. Krenuo sam, to je bilo to.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79