Gordan Duhaček: Mladić je pobijedio, Republika Srpska postoji, genocid se isplatio

Kakva god bila konačna presuda Ratku Mladiću, a nitko ne očekuje ništa doli punu potvrdu krivice za ratne zločine, nema sumnje oko toga da se Mladić upisao u vječnost, piše novinar Gordan Duhaček za hrvatski Index.hr.

Bit će zapamćen kao jedan od najgorih ratnih zločinaca i krvoloka 20. stoljeća, kao general koji je na kraju 20. stoljeća proveo operaciju genocida u Evropi. Povijest pamti zločince, Mladić se u tom smislu ne treba brinuti da će biti zaboravljen. Još bolje po njega, odgojene su cijele nove generacije koje ga smatraju herojem, velikim borcem i martirom za srpsku stvar, oni također vrijedno pronose njegovu slavu i čine mu ime vitalnim, ako tijelo već odavno nije.

Mladić je pobjednik i u konkretnom političkom smislu: zlo koje je počinio počinio je, između ostaloga, u ime uspostave i opstanka Republike Srpske, koja je od početka bila zamišljena kao genocidna, očišćena od Hrvata i Bošnjaka. S obzirom na etničku izmiješanost u BiH, bilo je jasno da se takav politički program secesije i razbijanja BiH te etničkog čišćenja ne može provesti bez masovnih zločina i u konačnici genocida. Republika Srpska je ovjerena Daytonskim sporazumom, postoji i danas i čini se jačom od BiH kao države. Naravno, Mladić je heroj u RS-u.

Mnogi u Srbiji i RS-u odbijaju kvalifikaciju Republike Srpske kao genocidne. No takvom ju je smatrao i sam Mladić.

“Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”

Te riječi je 12. svibnja 1992. izgovorio nitko drugi doli Ratko Mladić, i to na zasjedanju nečega što se nazivalo Skupštinom bosanskohercegovačkih Srba. Taj dan je i osnovana Vojska Republike Srpske, Mladić je imenovan njezinim zapovjednikom, a citirane riječi su njegova reakcija na politički program koji je prethodno prezentiralo civilno vodstvo RS-a. “Gospodin Karadžić” iz Mladićeve izjave je predsjednik SDS-a i lider bh. Srba Radovan Karadžić, dok je “gospodin Krajišnik” predsjednik te skupštine Momčilo Krajišnik, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika. Sve osuđeni ratni zločinci u međuvremenu.

Stoga je posve u redu, iako možda nije u pravnom smislu najpreciznije, politiku koju je provodio Ratko Mladić opisati kao genocidnu, pa i on je sam to tako vidio i rekao. Rezultat te politike je RS. Mladić je bio vojni, a njegov frenemy Radovan Karadžić politički lider tog genocidnog političkog projekta.

Mladić je pobjednik i zbog činjenice da je ovoliko trebalo da ga se dovede na sud, pa da mu se sudi, pa da tek u 2021. godini dolazimo u Haagu do konačne presude ovom ratnom zločincu, koji je genocid u Srebrenici počinio davne 1995. Pravda je spora, ali dostižna – tako glasi standardna utjeha u ovakvim trenucima, no jasno je da u presudi Mladiću jednostavno nema niti može biti dovoljno pravde. Njegovi su zločini tako veliki, okrutni i krvavi, da nema proporcionalne kazne za njih. To ne bi bila ni smrtna kazna.

Čak 26 godina nakon što je podignuta optužnica protiv njega, sud Ujedinjenih naroda (UN) u Haagu donijet će konačnu presudu na suđenju bivšem generalu vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću.

Mladić se žalio nakon što je prvostupanjskom presudom 2017. godine osuđen na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995., progona Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine tijekom rata od 1992. do 1995., teroriziranja stanovništva Sarajeva tijekom opsade grada i uzimanja UN-ovih mirovnjaka za taoce.

Podsjetimo, 2017. godine je Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) proglasilo Mladića krivim za genocid u Srebrenici, za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u BiH te ga osudilo na doživotnu kaznu zatvora poručivši da je bivši zapovjednik vojske bosanskih Srba kriv za zločine koji su “među najgnusnijima poznatima čovječanstvu”.

“Zločini koji su počinjeni pripadaju najgnjusnijima poznatima čovječanstvu i uključuju genocid i istrebljenje kao zločin protiv čovječnosti”, poručio je predsjedavajući sudac Alphons Orie izričući Mladiću kaznu doživotnog zatvora.

“Djela optuženog bila su toliko presudna za počinjenje zločina da bez njih zločini ne bi bili takvi kakvi jesu”, poručio je haški sudac.

Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je odgovornosti za prvu točku koja ga je teretila za genocid u šest općina istočne BiH jer je vijeće utvrdilo da zločini počinjeni u tim općinama ne predstavljaju genocid. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce kao ratne zločine.

Mladić je izricanje presude do stanke pratio djelomično okrenut leđima sudskom vijeću i gledajući u sudsku galeriju te se povremeno smijući i odmahujući glavom. Nakon stanke, određene zbog njegova povišenog krvnog tlaka, Mladić je izbačen iz sudnice zbog ometanja postupka vikanjem i prebačen u prostoriju unutar suda u kojoj je mogao dalje pratiti izricanje presude.

Ostarjeli ratni zločinac još od trenutka uhićenja nije pokazivao ni trunku dostojanstva te se cijelo vrijeme ponašao disruptivno na suđenju. Vidljivo je da je Mladić u godinama bijega i skrivanja mentalno i fizički propao, da više nema onu orijašku auru koju je imao kao zapovjednik VRS-a, iako se donekle oporavio u Haagu. No jasno je da on donekle živi u svom svijetu, u svojoj verziji stvarnosti u kojoj nije zločinac već heroj srpstva – nažalost, nije jedini! – tako da suđenje nije proizvelo trenutke autorefleksije, kamoli priznanja i pokajanja. Mladić ostaje na strani zla do samoga kraja.

Katalog zločina koje je Mladić ostavio iza sebe je strašan. Počelo je u previranjima u Hrvatskoj 1991.

U kolovozu 1991. Mladić je kao časnik JNA u Kninu naredio napad na hrvatsko selo Kijevo kako bi uklonio blokadu srpskih naselja koju su postavile hrvatske snage. Počinio je još niz zločina u Hrvatskoj, pa se onda preselio u BiH.

Pod Mladićevim zapovjedništvom, vojska bosanskih Srba širila je strah i smrt – Sarajevo je granatirano više od tri godine, a gradovi poput Foče, Prijedora i Višegrada očišćeni su od bosanskih muslimana. Srebrenica je u ljeto 1995. bila kulminacija tog krvavog pira zločina i srpskog nacionalizma.

Mladić svoje vojne kampanje nikada nije vodio u tajnosti, a često je dopuštao televizijskim kamerama da ga snimaju kako šeta po visovima iznad Sarajeva tijekom opsade grada. Civilno stanovništvo je sustavno granatirano i bilo na nišanu snajperista, a nedostajalo je hrane, vode i struje.

U audiosnimci koja je puštena na njegovom suđenju, Mladić je zapovjedio granatiranje dijelova Sarajeva. “Granatirajte Velušiće i Pofaliće jer u tim naseljima nema mnogo Srba”, naredio je 28. svibnja 1992. pogrešno izgovarajući sarajevsko naselje Velešići.

“Granatirajte oko Dobrovoljačke ulice i tamo gore oko Humske ulice i Đure Đakovića. Možete li granatirati Baščaršiju? Ispalite salvu na Baščaršiju. Držite zgrade predsjedništva i parlamenta pod izravnom vatrom. Pucajte polako, u intervalima, sve dok vam ne naredim da prestanete”, govorio je Mladić.

Te su noći mnoge zgrade u središtu Sarajevu bile zapaljene. U nekoliko sati više od 100 ranjenih ljudi dovedeno je u gradske bolnice. Oni koji su ostali u opkoljenom gradu sjećaju se mjeseci provedenih u strahu, jer ljudi su ubijani dok su stajali u redu za vodu i kruh ili trčali preko mostova pod snajperskom vatrom. Granatirane su bolnice, muzeji i knjižnice.

Mladić se nije pokajao. “Ja samo branim svoj narod”, rekao je u mnogim prilikama tijekom rata. Na suđenju je koristio istu argumentaciju.

U srpnju 1995., samo nekoliko mjeseci prije završetka sukoba u Bosni i Hercegovini, Mladićeve snage zauzele su Srebrenicu na istoku zemlje, koju je UN dvije godine ranije proglasio “zaštićenom zonom”. Mladić je u Srebrenicu stigao s osmijehom na licu, čestitajući vojnicima koji su ga dočekali na ulicama napuštenog grada. Kamere su snimale generalovo kretanje, a televizija bosanskih Srba izvještavala je o “oslobađanju” grada iz kojeg su bježali deseci tisuća Bošnjaka.

“Evo nas u srpskoj Srebrenici 11. srpnja 1995. Uoči još jednog velikog srpskog svetog dana, dajemo ovaj grad srpskom narodu. Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima prvi put nakon ustanka protiv osmanske vlasti”, rekao je Mladić u kameru.

Za samo par dana oko 8 tisuća bošnjačkih muškaraca i mladića je bilo smaknuto, a žene i djeca deportirani izvan Republike Srpske. Pobijeni su zakopani u masovne grobnice. Bio je to najstrašniji zločin u Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Sve to je prikazano i u hvaljenom filmu Quo vadis, Aida? bosanskohercegovačke autorice Jasmile Žbanić, koji je bio i nominiran za Oscara. Mladića maestralno glumi Boris Isaković, dekonstruirajući njegov stav hinjene vojničke časti do hladne odlučnosti da provede svoj genocidni plan i da pritom istovremeno i laže i jasno signalizira što želi učiniti. Mladić je, nakon svega, postao i lik iz filma.

To sve znači da se Mladića, unatoč kazni doživotnog zatvora, neće tako brzo riješiti. Dapače, sve se čini da će ostati s nama i nakon svoje biološke smrti.

To dokazuje i činjenica da je Mladić zahvaljujući digitalizaciji komunikacije postao i svojevrsni idol dijela antimuslimanskih ekstremista. Podsjetimo, Brenton Tarant je prije par godina izvršio pokolj muslimanskih vjernika na Novom Zelandu, a između ostaloga inspiriran genocidnom velikosrpskom ideologijom koju su devedesetih godina u BiH provodili Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Značajnu ulogu u manifestu i natpisima koje je Tarrant objavio ima i meme “Remove Kebab”, koji se temelji na propagandnoj pjesmi bosanskohercegovačkih Srba koji su se devedesetih borili za uništenje BiH i velikosrpsku politiku Karadžića i Mladića. Riječ je o doista prizemnoj i glupavoj pjesmi, punoj nacionalističke mitomanije i primitivne mržnje, što je čini savršenom za parodiranje. Na početku spota srpski vojnik iz Doboja kaže da citira Radovana Karadžića riječima “I Bog je Srbin, on će nas čuvati”, a onda slijede stihovi o “srpskoj zemlji napadnutoj” uz pratnju harmonike. U osnovi, riječ je o nacionalističkoj folk pjesmi poput “Čavoglava”, samo napisanoj iz velikosrpske, a ne filoustaške perspektive.

Kroz razne verzije i nadogradnju ove treš pjesme došlo se do kopi-pejstane (tekstovi s foruma koji se počnu po sistemu copy/paste širiti internetom) nazvane “Remove Kebab”, u kojoj se napada Turke i Hrvate, a slavi četnike i Srbe.

Zahvaljujući čudima digitalnog doba jedan balkanski nacionalistički meme, nastao iz propagande u korist Ratka Mladića i Radovana Karadžića, završio je kao dio propagande koju je u javnost plasirao australski desničarski terorist u povodu pokolja nad najmanje 49 muslimana na Novom Zelandu.

I to je još jedan podsjetnik da je haška kazna Mladiću jednostavno nedovoljna za zlo koje je proizveo i proizvodi. Jedina kazna koju je on doista doživio bilo je samoubojstvo kćerke Ane.

Ana Mladić bila je izvrsna studentica medicine u Beogradu početkom devedesetih, a mediji su pisali kako je živjela prilično zaštićenim životom te se nije interesirala za politiku. Počinila je samoubojstvo Mladićevim pištoljem u obiteljskoj kući u Beogradu u ožujku 1994. u 24. godini života. Mladić na vlastito inzistiranje posljednji put našminkao kćer. Anino samoubojstvo je duboko potreslo Mladića, koji je ubrzo razvio teoriju zavjere da mu se kćerka nije ubila nego da su je likvidirali njegovi neprijatelji.

Prema verziji iza koje stoji najviše relevantnih izvora, Ana Mladić počinila je samoubojstvo nakon što je saznala kakve je zločine vojska pod komandom njezina oca počinila u BiH, i to preko svojeg prvog ozbiljnog dečka kojega je upoznala na fakultetu. On je bio protivnik velikosrpske politike te je Anu upoznao s informacijama o događanjima u BiH na koje ona dotad nije obraćala pozornost, vjerujući u službenu verziju koju je u Srbiji širila Miloševićeva propagandna mašinerija. Suočena s činjenicama o zločinačkom djelovanju svojeg oca, Ana Mladić ubila se njegovim pištoljem i to jednim hicem u glavu.

Čovjek koji je kriv za smrt djece tolikih majki izgubio je vlastito dijete zbog svojih zločina. Možda je nešto tako brutalno i nepravedno jedina pravda koja je moguća u slučaju monstruma poput Ratka Mladića