Halida poslije 29 godina dobila džemper ubijenog brata Halima

Dok u rukama drži džemper svoga brata Halima, pred očima Fočanke Halide Konjo-Uzunović kao da se upravo odvija rastanak dvojice logoraša u zloglasnom logoru Foča. Pred odvođenje u smrt, na batinanje izvan ćelije, u proljeće 1992. godine, Halim je svom sugrađaninu, sapatniku iz zatočeništva dao ovaj komad odjeće.

Njegova dobrota

Znao je da njemu više neće trebati. Njegov komšija iz logora Foča napustio ga je u oktobru 1994., u posljednjoj razmjeni manje grupe izmučenih logoraša, a Halimov džemper čuvao je i, nakon 29 godina, vratio ga u ruke njegove sestre Halide. Da podsjeća na brata, njegovu patnju, ali i dobrotu u posljednjim danima života i želju da barem komšiji ne bude hladno ako već njemu mora biti.

– Svaki me trenutak, a posebno ovaj, vraća duboko u prošlost i otkriva te žive rane. Kao da se sve dešava sada, tako se osjećam. Kada sam čula da negdje postoji sačuvan njegov džemper, željela sam samo da ga pomirišem. I sada, dok ga držim u rukama, kao da sam ga vidjela, kao da sam ga zagrlila – kaže Halida Konjo-Uzunović.

Sudbina je razmijenjenog Fočaka odvela u Njemačku, gdje i danas živi sa suprugom. Zbog trauma od svega što je preživio u Foču nikada nije ni došao. Danas je obolio, ali je u Bosnu došla njegova supruga kako bi Halidi uručila Halimov džemper i ispunila obavezu koju su oboje godinama osjećali.

– Kada su ga poveli, Halim je mom suprugu dao ovaj džemper i jednu košulju, ali košulju je nakon razmjene suprug dao jednom čovjeku da je obuče. Džemper je donio u Njemačku. Nikada nije obučen, kako je preuzet, tako je i čuvan. Nekoliko puta smo preseljavali, mnogo toga smo bacili ili dali Crvenom križu, ali ovaj džemper nismo mogli. Jednostavno smo se bojali da se ne ogriješimo – govori supruga razmijenjenog logoraša.

Porodica Konjo stradala je i u Drugom svjetskom ratu, tokom napada četnika na selo Vikoč, u kojem je živjela. Halidina nana Murija zaklana je na kućnom pragu, druga nana Hadžira spasila se bijegom kroz duboki snijeg, amidža Halim nestao je i nikada nije pronađen. Njeni roditelji Ahmet i Muša napornim radom na zemlji uspjeli su prehraniti četvero djece, pa stvoriti i uvjete da se 60-tih godina presele u fočansku Prijeku čaršiju. Halidina braća Halim i Halid otvorili su restoran “Orijent” u centru grada, pa su Konje postale jedna od imućnijih porodica u Foči.
Jedna kesa

Halim je zarobljen u kući, s bratom Halidom i zetom Enesom Uzunovićem.

– Razdvojili su žene i djecu i gledali smo kako ih odvode. Prvo su ih odveli u barake na Brodu, a odatle u KPD. Od zarobljavanja ih više nikad nisam ni vidjela. Saznala sam da Halim nije ubijen metkom ili zaklan, već je tučen do smrti. Njegovo izmučeno, unakaženo tijelo je onda izneseno i s mosta bačeno u hladnu Drinu, koja ga je donijela do Sadbe kod Goražda. Tu je, s još dvije žrtve, i ukopan. Nakon reekshumacije nazvali su nas 25. decembra 2004. godine. Njegove kosti, koje su stale u jednu najlonsku kesu, ukopali smo u Vlakovu – priča nam Halida Konjo-Uzunović.

Fočaci koji nemaju mezar

Sve je manje nade da će 627 ubijenih Fočaka, za kojima se još traga, dobiti svoj mezar.

– Ekshumacije su u posljednjih nekoliko godina potpuno obustavljene. Nekome je u interesu da se žrtve ne nađu. Zbog toga rat za nas, preživjele, nikad nije ni stao, pa već godinama proživljavamo golgotu. Za razliku od mojih roditelja, ja danas neću da šutim, jer kulturom sjećanja moramo se boriti da više nijedna generacija u BiH ne doživi ono što smo mi prošli – dodaje Halida za Avaz.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79