Dok inflacija nemilosrdno divlja, ostavljajući za sobom samo brojke koje rastu brže od bilo koje penzije, penzioneri u Bosni i Hercegovini se suočavaju s teškom borbom za osnovno preživljavanje.
Dvije minimalne penzije, koje bi trebale biti sigurnosni jastuk za naše starije, pretvaraju se u simbol očajanja, jer ni izdaleka nisu dovoljne da pokriju “trend skupoće života.”
Vlasti, čini se, zatvaraju oči pred ovim problemom, ostavljajući penzionere na marginama društva, gde su često nevidljivi i zaboravljeni. Kritike se gomilaju, ali odgovori izostaju. Kako je moguće da u 21. stoljeću, osobe koje su izgradile ovo društvo i doprinijele njegovom napretku, moraju birati između osnovnih životnih potreba?
Zaboravljeni od sistema koji su podupirali, mnogi penzioneri se osjećaju izgubljenima u vrtlogu modernog društva koje brzo napreduje, ne osvrćući se na one koji više ne mogu držati korak.
Ovaj trend marginalizacije mora biti prepoznat kao alarmantan signal da nešto fundamentalno ne funkcioniše u načinu na koji se odnosimo prema starijim generacijama.
Potrebne su hitne promjene kako bi se penzioneri vratili u središte društvene pažnje i dali im se resursi koji su im potrebni za dostojanstven život.Pitanje nije samo ekonomsko, već duboko moralno. Gdje je empatija prema onima koji su svoje najbolje godine dali društvu? Kako ih možemo ostavi ti da se bore sami u ovim izazovnim vremenima?
