Hoće li progovoriti Lirim Bytyqi?

Kad se pomenu velike sarajevske likvidacije, obično se pomisli na nekoliko zvečećih slučajeva koji su najčešće u fokusu bosanskohercegovačke javnosti. Pričamo, dakle, o likvidaciji  nekadašnjeg pomoćnika direktora Agencije za istrage i dokumentaciju (AID) Nedžada Ugljena, potom tadašnjeg federalnog doministra unutrašnjih poslova Joze Leutara, onda sačekuši u kojoj je stradao Ramiz Delalić Ćelo, iz čijeg backgrounda novinari najčešće izdvajaju njegov ratni angažman kao komandanta 3. brdske, odnosno 9. motorizovane brigade ARBiH. A potom se neminovno nadoveže nikad do kraja rasvijetljen slučaj ratnog stradanja supruge načelnika Glavnog štaba Armije RBiH Sefera Halilovića, kada je gelerima granate likvidiran i njezin brat Edin. Zapravo, više od 30 slučaja, počinjenih na području Sarajeva od 1992. godine, vodi se pod oznakom neriješeno.

Sarajevsko Kantonalno tužilaštvo je predmete Ugljen i Halilović, u decembru 2016. godine, na dalje postupanje dostavilo Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. I slučaj likvidacije Delalića predmet je istrage državnog Tužilaštva.

U sarajevskom Tužilaštvu nam je potvrđeno da je neriješeno ukupno 36 likvidacija, u 25 slučajeva još uvijek tragaju za nepoznatim počiniocima, dok je 13 u fazi prijave i istrage. U Tužilaštvu navode i da je veliki broj predmeta naslijeđen od Višeg javnog tužilaštva Sarajevo, i to su uglavnom likvidacije počinjena u vrijeme ratnih zbivanja.

Iz policijskih i tužilačkih krugova najčešće se mogu čuti sljedeće rečenice: “Ništa se u biti nije promijenilo. To su sve teška i komplikovana krivična djela koja je teško dokazati. Tužioci i policija rade na ovim predmetima i nisu ostavljeni u stranu.”

Da će bar jedna likvidacije biti rasvijetljeno, učinilo se nakon lišavanja slobode Lirima Bytyqija, jednog od osumnjičenih za likvidaciju Ramiza Delalića Ćele i pokušaj likvidacije Amira Pašića Faće.

Bjegunac Bytyqi, koji je lišen slobode početkom ove godine nakon 12 godina uspješnog skrivanja van BiH, prije nekoliko dana odbio je da pred postupajućim sarajevskim tužiteljem da iskaz na okolnosti pokušaja likvidacije Pašića. Braneći se šutnjom, Bytyqi nije želio iznositi nikakve detalje u vezi s ovim događajem od 12. juna 2007. godine.

Pretpostavlja se da će se isti scenarij ponoviti i u Tužilaštvu BiH, gdje ga tužitelji žele ispitati o likvidaciji Delalića. Dan kada će ovaj 42-godišnjak biti saslušan u ovoj instituciji za sada nije poznat. Bytyqi je, podsjetimo, trenutno u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda u Sarajevu. Nalazi se pod posebnim mjerama sigurnosti u Posebnom odjelu KPZ-a. U ovom odjelu je jedno krilo u potpunosti odvojeno od ostalih pritvorenika i izgrađeno je od posebnog materijala. Namijenjeno je za profile kriminalaca sklone teškim djelima, koji su tu smješteni iza duplog sistema metalnih rešetki s dvostrukim zaključavanjem.

Krevet u Bytyqijevoj ćeliji je, saznajemo, pričvršćen za pod, a stakla su blindirana, dok su ostali elementi poput umivaonika – od betona. Kada ima priliku da šeta, sa njim su uvijek dva policajca.

“Za Bytyqija se interesuju kako njegova bliža i dalja familija, tako i ljudi iz kriminalnog miljea. Iako su oni bili nesigurni u sarajevski pritvor, on im je kazao da se tu osjeća potpuno sigurno, te da mu je bolje nego u drugim ustanovama u kojima je boravio”, saznajemo od izvora bliskog istrazi.

Ramiz Delalić Ćelo likvidiran je 27. juna 2007. na isti način kao i čovjek kojeg je, kako je sam Delalić svojevremeno kazao, on trebao likvidirati devet godina prije – Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a.

Slučaj Ugljena imalo je skoro isti rukopis kao i Delalićevo: likvidaciji su prethodili pozivi njima poznatih osoba.

Delalić je likvidiran u Odobašinoj ulici ispred stana svoje djevojke sa kojom je, iako u braku, imao paralelnu vezu. Ugljen je likvidiran na Aneksu u Sarajevu ispred stana svoje tadašnje djevojke. Očito je da su ih osobe hvatale u momentima smanjene koncentracije. Razlika je u tome što je Delalić izrešetan mecima od glave do pete, dok je Ugljenov slučaj bio ekspeditivniji. Ugljen je likvidiran stojeći pored auta u koji je htio da sjedne. Prema rezultatima istrage, Ugljen se opušteno okrenuo da se pozdravi sa osobom kojeg je znao!

Delalić je bio u stanu i pozvan je mobitelom da izađe ispred zgrade na par minuta. Zvao ga je neko poznat, neko ko je bio blizak njemu i neko kome je on vjerovao barem 100 posto. To su zaključili i istražitelji, jer je Delalić iz stana izašao opušten i bez oružja koje je uvijek nosio. Neki od istražitelja sa kojima smo razgovarali, a koji su radili na ovom slučaju, smatraju da je istragu, makar u jednom dijelu, trebalo fokusirati i na Delalićeve najbliže saradnike.

“Ispitan je veliki broj osoba, ali je fokus na ljude koji su bili bliski njemu trebalo držati duže i pratiti ih. Moguće da bismo došli do osobe koja je pozvala Delalića”, mišljenja je sarajevski istražitelj.

Mnogo se osoba dovodilo u vezu sa Delalićevom likvidacijom, a kao jedan od osumnjičenih je i Bytyqi. Na mjestu događaja, tačnije ispod jednog od parkiranih automobila, na dijelu opreme koja je korištena prilikom likvidacije Delalića pronađen je materijalni trag koji vodi do Bytyqija. Da li je Bytyqi bio direktni izvršilac ili je oružje posudio nekome, još uvijek nije utvrđeno.

Potjernica za Bytyqijem je raspisana pet dana poslije likvidacije, ali je tada utvrđeno da je on već pobjegao iz BiH na Kosovo, gdje se godinama krio. Ipak, lišen slobode je u Hrvatskoj, gdje je zadržan u pritvoru, nakon čega je pokrenut ekstradicijski postupak. Nakon izručenja, Bytyqi je prebačen u KPZ Miljacka u Sarajevu.

Pojedini policijski istražitelji i tužitelji smatraju da je Bytyqi samo izvršilac Delalićeve likvidacije i da će on biti tvrd orah tokom ispitivanja jer neće htjeti otkriti nalogodavce. S druge strane, postoje mišljenja da bi ga postojeći dokaz mogao pritisnuti i natjerati da progovori.

Treba spomenuti i to da je za slučaj Delalića bio optužen Naser Keljmendi. On se teretio da je organizovao grupu koja će likvidirati Delalića. Cilj je, kako se navodilo u optužnici, bio da se “zaštitite Keljmendijeve razgranate narkooperacije”.

Po tom scenariju, Ljubiša Buha Ćume iz Srbije povezao se sa pripadnicima takozvane Šabačke grupe u kojoj su bili Strahinja Rašeta, Milan Mitić i Nebojša Vukomanović, zvani Četnik, koji su, prema navodima iz optužnice, i prihvatili posao. Osim Keljmendija, kome je Delalić bio prijetnja unosnom biznisu sa drogom, tužioci su tvrdili da je bilo još nekoliko osoba s jakim razlozima da vide Delalića smaknutog.

Navodno je i Milan Ostojić, zvani Sandokan, bio uključen u sastavljanje odreda za egzekuciju. Ostojić je to istražiteljima negirao, navodeći da je Rašeta bio izvršilac. Rašetini roditelji su potvrdili tužiocima da je njihov sin unajmljen da likvidira Delalića i da je Sandokan bio umiješan u to jer ga je ranije kontaktirao Milovan Jeremić, zvani Krca, također član takozvane Šabačke grupe. Također su izjavili i da je Keljmendi platio 200.000 eura za likvidaciju. Strahinja Rašeta nije bio ispitivan, jer se raznio 2008. dok je postavljao bombu pod Mitićev automobil. Prema napisima medija iz Srbije, njih dvojica su se posvađali oko raspodjele plijena pljačke pošte u Splitu, vrijednog 2,6 miliona dolara.

Keljmendi je, podsjetimo, oslobođen optužbi da je počinio likvidaciju Delalića jer “sud nije pronašao kredibilne dokaze”.

“Radi se o dalekosežnim razlikama i razlikama tokom svedočenja”, navedeno je u presudi.

Zbog Delalićevog slučaja se sudilo i Muhamedu Ali Gašiju, ali ni njegova umiješanost nije dokazana.

U ladici neriješenih slučajeva stoji i predmet pod imenom Leutar.

Jozo Leutar, zamjenik ministra unutrašnjih poslova FBiH, likvidiran je u martu 1999. godine u Sarajevu, kada je pod njegov službeni automobil podmetnuta eksplozivna naprava. Kantonalni sud u Sarajevu oslobodio je Ivana Andabaka, Željka Ćosića, Dominika Ilijaševića Comu, Zorana Bašića, Jedinka Bajkušu i Marija Miličevića odgovornosti za likvidaciju Leutara. Optužnica protiv ove šestorke temeljena je na iskazu zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića, čija je relevantnost kasnije osporena. Svi su u ponovljenom postupku oslobođeni optužbe, a Mario Miličević Baja sve vrijeme je bio i ostao nedostupan istražnim organima.

Vjerovatno jedno od najspektakularnijih likvidacija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je slučaj Taiba Torlakovića, za kojeg se vjeruje da je bio jedan od istaknutih članova sarajevskog podzemlja. Pod njegov džip je u januaru 2004. postavljen eksploziv. Bomba je eksplodirala u naselju Stup rano ujutro dok se Torlaković džipom iz pravca Vogošće kretao prema centru Sarajeva.

Prema tadašnjim informacijama policije, Torlaković, kojeg je 2000. godine Misija UN-a označila kao jednog od 14 vođa kriminala u BiH, nastradao je u obračunu dvije suprotstavljene kriminalne grupe u Sarajevu i to jedne koju su predvodili doseljenici sa Kosova i one sa korijenima iz BiH.

Mjesec nakon podmetanja bombe pod Torlakovićev džip, u Sarajevu se desila još jedna likvidacija, koje je, prema ocjenama policije, posljedica mafijaškog obračuna.

Naime, sredinom februara 2004. Zihad Hasanović iz Sjenice presretnut je dok je svojim BMW-om prolazio pored tvornice Žica u Sarajevu u Ulici Džemala Bijedića. Nepoznati atkeri u drugom vozilu presreli su Hasanovića i u njega i vozilo ispalili više hitaca, od kojih je Hasanović podlegao.

Sarajevski taksista Ramo Sprećo likvidiran je 1997. godine. Posljednji put viđen je 18. januara, nekoliko minuta prije 20 sati, na taksi-stajalištu kod RTV doma, kada su u njegovo vozilo ušla dvojica mladića. Krenuli su prema Ilidži i sve dalje je nepoznanica. Njegovo tijelo pronađeno je u naselju Stup, a likvidiran je s dva hica iz vatrenog oružja.

Muzafer Kalić, 25-godišnjak iz Rožaja, likvidiran je 15. januara 2002. u haustoru zgrade u Mis Irbinoj ulici, nedaleko od zgrade MUP-a Kantona Sarajevo. Tokom uviđaja, pored njegovo tijela , pronađen je automatski pištolj škorpion s prigušivačem. Ali, likvidator do danas nije pronađen iako je poznato da je odmah nakon događaja prešao granicu. I tu se pominjao mafijaški obračun.

Iste godine, samo tri mjeseca kasnije, u Ulici Stara cesta Jezera u općini Vogošća, likvidiran je Sead Zeković, koga niko nije dovodio ni u kakve krimi-veze. Stotinjak metara dalje od njegove porodične kuće u njega je nepoznata osoba iz automatske puške ispalila rafal.

Slučaj Kadrije Brljavac (72), koja je 11. marta 2011. godine zadavljena i opljačkana u svojoj garsonijeri u Franjevačkoj ulici na broju 6 u sarajevskom naselju Bistrik, i dalje je enigma za istražitelje. N.N. osoba je nakon događaja pokupio 20.000 KM i otad mu se gubi svaki trag. Policija je privodila, pa pustila Kadrijinog bivšeg zeta Miralema Muminovića. Starica je godinu prije likvidacije prodala stan koji je imala na Marindvoru, a zatim je kupila garsonijeru u Franjevačkoj ulici te joj je ostalo još novca. S obzirom na to da je ona iznutra otvorila blindirana vrata stana, policija smatra da je to trag koji ukazuje na činjenicu da je N.N. osoba možda neko koga je ona poznavala i vjerovala mu. Iako se prije nekoliko mjeseci u policijskim krugovima moglo čuti da će ova likvidacija uskoro biti rasvijetljeno te da je pribavljen dokaz protiv N.N. osobe, to se ni do danas nije desilo.

Policija i Tužilaštvo ni nakon 16 godina istrage nisu našli likvidatora tada 23-godišnjeg Pavla Bezeka. On je likvidiran 26. augusta 2003. u ljetnoj bašti kafića u Štrosmajerovoj ulici u centru Sarajeva i to pred više desetina svjedoka. Ni saslušanje svih tih osoba nije dalo pozitivan rezultat. Iz Tužilaštva i policije mogli su se čuti odgovori – zbog nespremnosti očevidaca da sarađuju sa organima gonjenja, nije se sa sigurnošću mogao utvrditi počinilac, te se upravo zato toga ovo smatra jednim od nerazjašnjenih likvidacija u Sarajevu.

Da se slučaj može kad se hoće rasvijetliti, dokazuje i slučaj likvidacije Irene Predojević star 13 godina. Policajac Goran Jeličić, osumnjičeni za ovaj slučaj, lišen slobode je nakon dodatne detaljne provjere dosjea, te iskaza svih svjedoka koji su na bilo koji način u prošlosti dugoj 13 godina bili predmet obrade u ovom slučaju. Priča koja je osumnjičenog držala daleko od očiju javnosti godinama počela je da se ruši kada je nedavno ostao bez alibija za kobnu noć.

Prema informaciji iz Tužilaštva KS-a, neriješeni su i slučajevi Safete Jahjaefendić, koja je likvidirana 21. januara 1998., Sadete Mehanović (6. mart 1996.), Sabahudina Dlakića (4. juni 1999.), Vladimira i Dragice Jurišić (10. april 1996.), Zećira Arslanovića (19. 1. 1998.), Alme Burić (22. 1. 1996.) i Slavka Mijića (17. februar 2006.).

Kada su u pitanja slučajevi za vrijeme rata, tokom 1993. godine, u naselju Ciglane, u stanu generala Sefera Halilovića, likvidirani su njegova supruga Mediha i njen brat Edin. Tada je to predstavljeno kao posljedica granatiranja sa položaja Vojske RS-a, da bi se kasnije pojavile indicije da se radilo o pokušaju atentata na generala Armije BiH, te da cijeli slučaj ima političku pozadinu. Neriješena su i slučajevi Vasilija Ninkovića (1. 8. 1992.), Milutina Najdanovića (15. august 1992.), Samira Ćatića i Renate Boras (22. maj 1993.), Aleksandre Matić (19. mart 1993.), Ljubomira Šiljevića (1. juni 1992.), Mihajla Sučića (10. juli 1992.), Pere Petrovića (20. oktobar 1992.), Nebojše Kosorića (maj 1992.), Danila i Vesne Štaka (mart 1995.), Milovana Gajića (28. juni 1992.), Mileta Banjca (14. mart 1993.), Sefe Tahirovića (maj 1992.), Brankice Likić (maj 1992.), Selmana Martinovića (24. april 1992.), Jovana Popovića (27. decembar 1992.).

Treba napomenuti da broj neriješenih slučajeva i na području Republike Srpske nije mnogo manji u odnosu na Kanton Sarajevo. Samo na području banjalučke regije u protekle dvije decenije nije riješeno 28 likvidacije. I u zvaničnim institucijama RS-a mogu se uglavnom čuti slični odgovori kao i kod njihovih kolega u FBiH: “Policijski službenici u cijelosti postupaju u rasvjetljavanju djela likvidacije, te svaka organizaciona jedinica preduzima mjere i radnje iz svog djelokruga i opisa poslova” prenosi Oslobođenje.