Instruktor vožnje upozorava: “Zašto nam ginu mladi vozači?”

Svaka nova tragedija na cestama otvara isto pitanje – jesmo li zakazali kao društvo? Nakon saobraćajnih nesreća u kojima su živote izgubili Milana Koprena i, dvije godine ranije na gotovo istom mjestu, slovenački konzul Marjan Ristič, ponovo se raspravlja o uzrocima sve češćih nesreća i odgovornosti svih učesnika u saobraćaju.
O ovoj temi oglasio se i Goran Jelić, instruktor vožnje iz Banje Luke, koji smatra da problem nije samo u zakonima, već i u njihovoj primjeni, kao i u odnosu društva prema saobraćajnoj kulturi, piše Crna-Hronika.

Može li se prstima grebati po nebeskom svodu

U starim rimskim školama, ondašnji učitelji prava, poučavali su svoje učenike da to što neki subjekti u međunarodnim odnosima ne primjenjuju važeće norme, ne znači da te norme ne postoje, već da se ne primjenjuju. Danas bi se tako moglo reći za važeće propise u saobraćaju, kako kod nas, tako i u regionu.

Nezgoda u kojoj je smrtno stradala Milana Koprena, a samo prije dvije godine na gotovo istom mjestu slovenački konzul Marjan Ristič, kao da se na najokrutniji način ostvaruje proročanstvo njemačkog književnika i nobelovca Gintera Grasa koji je još davno rekao da je automobil istjerao konja sa puta, ali da će to uskoro učiniti i sa čovjekom!

Godišnje na putevima u Republici Srpskoj u saobraćajnim nezgodama smrtno strada oko stotinu ljudi. Da li je pitanje bezbjesnosti drumskog saobraćaja samo pitanje za saobraćajnu struku ili odgovor treba da daju i psiholozi, sociolozi, psihijatri, stručnjaci za javnu bezbjednost…? Kako savremenom čovjeku objasniti da ulice u gradu nisu isključivo rezervisane za saobraćaj motornih vozila, jer uprkos preko 90000 registrovanih automobila u Banjoj Luci, to još uvijek govori da veći broj naših sugrađana su pješaci ili se služe nekim drugim vidom prevoza.

Da li je savremen čovjek u klinču između važećih pravnih normi i ličnog kulturno-civilizacijskog nivoa? Da li bi moglo pomoći uvođenje od osnovne škole predmeta saobraćajno obrazovanje ili bi uz to potreban bio i predmet kultura življenja?

Radim sa mladim ljudima i prenosim im vještinu upravljanja autom, kao i etičke norme u saobraćaju. Gotovo da nisam sreo mladog čovjeka koji ne želi da usvoji ispravan način upravljanja vozilom i ispravan odnos prema drugim učesnicima u saobraćaju. Postavlja se pitanje koliko mi kao učitelji sami imamo autoritet u tom smislu i koliko kao organizovana zajednica radimo na tome? Da li smo u tom lancu negdje podbacili kada znamo da su uzročnici pomenutih nezgoda u saobraćaju upravo dvadesetogodišnjaci – i ove od prije par dana, i ove od prije dvije godine?

Činjenica je da vozači svakodnevno prelaze preko neisprekidanih uzdužnih oznaka na kolovozu, da se prolazi kroz žuto, pa i crveno svjetlo na semaforu, da se vozi iznad ograničenja, pod dejstvom alkohola i psiho-aktivnih supstanci. Da li smo kapitalizam apsorbovali na neki svoj način, pa smo žrtve njegovih negativnih manifestacija ili su ove pojave svojstvene i protestantskom Zapadu kao izvornom tlu ovog društvenog uređenja?

Možda se prstima ne može grebati po nebeskom svodu, ali ovo svoje razmišljanje zaključio bih promišljanjem novosadskog književnika Saše Radonjića koji u svom djelu Enciklopedija fusnota (Solaris, Novi Sad, 2022) piše kako zamišlja futurističko pravosuđe: “…pravosuđe moje distopije neće imati nijedno slovo zakona, nikakav pisani normativ, niti zakonodavce, advokate i tužioce.

Na pravosudnoj sceni će se nalaziti samo brojne sudije, po naslednom pravu i počinioci krivičnih dela i zločina. Sudije imaju na raspolaganju samo dve presude – oslobađajuću i smrtnu! Ništa između što automatski isključuje potrebu za zatvorima i zaludnim pokušajima prevaspitavanja. Svaki sudija ponaosob procenjuje, bez bilo kakvih posezanja za ustaljenom praksom, da li će počinioca osloboditi ili mu udeliti smrtnu kaznu.

Tako, na primer, počinilac nikada ne može znati da li će njegovo delo povući oslobađajuću ili smrtnu presudu jer sudija po svom neprikosnovenom pravu može da presudi oduzimanje života i za neka naizgled lakša dela, kao što je pljačka narodne kuhinje, pokušaj ucenjivanja i podmićivanja sudije, nameštanje i upropaštavanje uglednih književnih nagrada, organizovanje javnih nereda i demonstracija, protivprirodni blud između političara, zlostavljanje životinja, ali može da izrekne oslobađajuću presudu i za neka naizgled teška dela kao što su ubistvo osvedočenog izdajnika, prebijanje do smrti pedofila, atentat na ambasadora države koja je istorijski prevarant i lihvar u svetu itd.

Suština je u potpunoj nepredvidivosti presude, nepredvidivosti koju svaki sudija mora pažljivo da neguje! Manje je bitno da bude pravedan, mada treba da teži i ka tom cilju, ali iznad svega mora da bude nepredvidiv. On, takođe može svaki pokušaj promene pravnog poretka da kazni smrtnom kaznom, ali i ne mora. Može i kradljivca knjiga da kazni oduzimanjem života, ali može i prgavog knjižara koji ga je prebio.

To je pravosudni sistem koji će stopu svih vidova kriminala smanjiti na istorijski i civilizacijski nezabeleženi minimum, a ušteda samo od advokatskih troškova će biti dovoljna da se iskoreni glad u celom svetu.” – piše Goran Jelić, instruktor vožnje Auto-škola “Tim” iz Banja Luke