Iskustvo majke koja se trebala poroditi: Molila sam ih, dok je porodilja pored mene jecala

Iskustva majki o prvim trenucima nakon dobijanja te titule, ali i vremenu poslije, provedenom u bolnici, bitno se razlikuju.

Buduće majke u potrazi za informacijama koje bi mogle da im budu od značaja, nerijetko nailaze na negativna iskustva, a jedno od njih dolazi iz splitskog porodilišta.

Posjeta nema, iz sobe ne smiješ da izađeš, manji si od makovog zrna, zavisiš od tih žena koje su nehumane – govori majka iz splitskog porodilišta.

U totalnom sam šoku još uvijek od svih događaja za vreme porođaja i boravka u porodilištu – napisala je žena koja je početkom septembra po prvi put postala majka u Facebook grupi “Trudnice i mame 2020”. Objavom je željela da upozori ostale žene na loše iskustvo u splitskom porodilištu.
Trudovi su mi počeli 1. septembra u 1 sat poslije ponoći (na svakih 10 minuta). Muž me je doveo u bolnicu jer mi je ipak prva trudnoća i nisam znala šta me čeka pa smo došli odmah. Primljena sam, otvorena samo 1 prst. Na Ctg-u sam bila od 2 do 6 ujutro sama u sobi, niko nije ni provirio do 6. U 6 su mi rekli da hodam sat i po. Nakon toga klistir i u boks, probili mi vodenjak, stavili na drip. Bolovi užasni, nisu mi dali da ustanem iako sam se sporo otvarala. Maska obavezna. U jednom trenu sam je skinula da bi stara sestra došla i rekla mi: “Budete li skidali masku ostavit ću vas samu neću ni priviriti”. Ja na to: “Gospođo, ne mogu da dišem”. Ona počela kako ja ne vjerujem u koronu, da ona ima porodicu kući… Pola sam čula pola ne, samo sam rekla: “Molim vas ne mogu o tome, meni je samo do toga da se porodim. Ostalo se ne sjećam baš jer sam se zbog boli i nedostatka vazduha između svake kontakcije onesvijestila. Tražila sam epiduralnu, nisu mi je dali s objašnjenjem da djetetu nisu otkucaji u redu. Ja u još većoj panici pitam i tražim odgovor…. Ništa! Hitan carski za jedno sat i po, jer su otkucaji počeli drastično da opadaju. Intenzivna prespavana – požalila se novopečena majka, inače mag. socijalnog rada.

Prvog dana se, kaže, ne sjeća dobro jer je bila pod šokom i dalje.

Onda nastupaju problemi s grudima. Mlijeko nadošlo, tražim da mi neko pokaže kako se izmlazati, jer su mi grudi bile ko kamen i beba od 2,3 dana ne može da sisa. Niko ništa – pedijatar koja mumla sebi u bradu, sestre koje u 3 ujutro lupaju kao da je podne. Mali je dobio žuticu, spominju neke brojke, ja pitam, odgovara nema. Mali izgubio 200 grama, pedijatar kaže obavezna dohrana. Sljedeći dan opet molim jer mi grudi pucaju i bole me gore nego rez od carskog, također, tražim dohranu jer je tako doktorica rekla da bi mi sestra koju sam molila da mi pomogne rekla ovako: “Bogu plakati koliko imaš mlijeka, a tražiš dohranu”. Niti sam dobila dohranu niti pomoć oko grudi. Stavljam dijete da doji, ono plače, gladno jer je sestra odlučila da meni dohrana ne treba… Sljedeći dan mali nije dobio ni grama, susrećem se sa izjavom da nešto nije u redu ako ne dobija na težini – nastavlja priču za Večernji.hr, dodajući da je njena cimerka doživjela “isti teror”.

Plače žena, plačem ja i naša deca. Grlimo se kao da se znamo 100 godina jer smo jedna drugoj jedina utjeha tu. Posjeta nema, iz sobe ne smiješ da izađeš, manji si od makovog zrna, zavisiš od tih žena koje su nehumane. Sto puta samo komentarisale da nam je neko pričao da bi rekle da ima i do žene kako se razgovara s njima. A nas dvije nismo pristojnije i uljudnije mogle biti, i uprkos svemu, jer ponavljam – zavisiš od njih, poniziš se i pogneš glavu iako bi grizla. Vrhunac svega uz 100 situacija svaki dan je bio kad je sestra došla u ponoć da mi da antibiotik. Malac je gladan, čekam dohranu, dolazi mlijeko i antibiotik. Ja molim mogu li pričekati da nahranim malog, pa onda antibiotik. Ne može, naravno. Stavlja meni kroz braunilu, miče krevetac onaj plastični od mene a dijete se dere, doslovno. U tom ona odlazi od mene do njega i uzima pokrivač, koji mu baca preko krevetića i pokriva ga cijelog i govori: “Hajde dosadan si i meni!”. Ja se nekako dižem i dolazim do kreveta i skidam ono i govorim njoj: “Nemojte ga”, a najradije bi je udarila, ali ne mogu jer šta ću tu noć. Šta mogu, mali ima žuticu, ne znam kakav je nalaz do ujutro, šta ako zovem policiju, muža, izađem na svoju odgovornost… Što ako se malom nešto dogodi zbog moje reakcije. Sto misli u sekundi, nego opet se ponizi, spusti glavu, plači i moli Boga da što prije prođe vrijeme i da idem kući – govori ova majka ističući da je nužno imati neku vezu da bi se prema tebi ponašali kao prema čovjeku.
I ona se sama javila sestri koju zna i ispričala joj je sve na šta joj je sestra odgovorila: “Znam sve, direktor ne može da se odbrani od primjedbi, nažalost”.

Zamislite taj strah kod žena koje se godinama bore da bi ostale trudne, iznijele trudnoću do kraja. Zamislite se u tome i da vam neko pokriva dijete i dere se na vas kao da ste osuđenik, a ne žena ranjiva od koje zavisi i to malo biće koje je upravo donijela na svijet. Držite se žene, ako ništa lakše je psihički se pripremiti kad znate, a nemate drugog izbora osim Splita. I držim fige da budućim mamama ne bude ni slično. Ali ovo je moje – poručila je.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79