Ispovijest pogrebnih radnika tokom pandemije: Empatija i poštovanje

Kada Marina Gomez i njen kolega iz mrtvačnice uđu u sobu u staračkom domu kako bi uklonili tijelo još jedne žrtve Covid-19, rade metodično i – u tišini.

Dezinficiraju usta, nos i oči kako bi smanjili rizik od onečišćenja. Zamotavaju tijelo u posteljinu. Koriste dvije bijele vreće za tijelo, jedna u drugoj, a patentni zatvarači se zatvaraju u suprotnom smjeru: prva je vreća zatvorena glavom do noge; druga, od nogu do glave.

Jedini zvuk koji se čuje u sobi je onaj kojeg prave zatvarači na vrećama, koji po zadnji put skrivaju mrtve od pogleda.

Gomez radi za kompaniju Mémora, vodećeg pružatelja pogrebnih usluga u Barceloni s poslovnicama širom Španije i Portugala. Poput medicinskih sestara i liječnika, i oni su vidjeli i iskusili marš smrti uzrokovan pandemijom korona virusa, koji je već ubio oko 1,4 miliona ljudi širom svijeta.

Kada dođu u starački dom ili rehabilitacijski centar, Gomez i kolega Manel Rivera savjetuju njegovateljima da udalje preživjele “cimere” iz soba iz kojih iznose mrtve.

Međutim, često se desi da samo bijela zavjesa dijeli žive od mrtvih.

“Samo jednostavna činjenica da ću pokupiti tijelo i vidjeti da je još jedna živa osoba pored njih (u sobi), to je ono što me najviše pogađa”, rekla je za Associated Press.

U prvim mjesecima pandemije prošlog proljeća, Gómez je rekla da su češće poštovani njihovi zahtjevi za premještanjem preživjelog pacijenta iz sobe. Neka vrsta ratne solidarnosti okupila je ljude usred nevolje.

Međutim, nastavlja Gómez, u drugom valu pandemije koji je došao nakon ljetnih odmora, čini da su mnogi Španci otupjeli. Sada zemlja ima preko 1,5 miliona slučajeva i zabilježila je preko 43.000 smrti usljed zaraze korona virusom.

Potrebna je određena emocionalna nepovezanost kako bi nastavili raditi, priznaje Rivera (44).

“Jednom kad stavim osobu u vreću i zatvorim patentni zatvarač, više se ne pitam je li imala plavu, crvenu ili smeđu kosu”, rekao je.

Svako razmišljanje o mrtvima znači “nećeš potrajati dugo u ovom poslu”, rekao je Rivera.

Gómez (28) je angažirana je da zamijeni drugog radnika na bolovanju u aprilu, kada se Špannija oporavljala od najgoreg naleta virusa. Kroz neprekidne trke skupljanja mrtvih, morala je u hodu naučiti kako sigurno raditi taj težak posao.

Ranije, kada bi neko umro od zarazne bolesti, bilo je neophodno nositi rukavice, masku i pregaču. Kad je virus u martu pogodio Špannij, brzo su naučili kako obući pojedinačna zaštitna odijela i dva kompleta rukavica te kako sve to pravilno skinuti kad završe kako se ne bi zarazili

Do sada su ostali zdravi

Kad je broj poginulih naglo porastao, Rivera se odlučio izolirati šest sedmica, održavajući komunikakciju sa petogodišnjim sinom putem videa.

“Osjećaj je da sve želite učiniti što je brže moguće, smanjiti kontakt koliko god možete, ali istodobno ne smijete pogriješiti”, rekao je Rivera prisjećajući se tih dana. “Riskirali smo svoje živote.”

Román Ibáñez (38) prevozi tijela već 14 godina. Prisjetio se ovogodišnjih najmračnijih dana, kada je kompanija za koju radi od dnevnih 50 dnevno skupljala i do 200 tijela.

“Bilo je potpuno ludo. Došli ste do tačke da niste znali što radite. Nikad ne skidate odijelo. Bilo je haotično ”, rekao je.

Najteži trenutak za Ibáñeza bila je noć kad su se odazvali pozivu u starački dom.

“Mlada žena otvorila je vrata plačući. Pola osoblja bilo je bolesno, radnik u noćnoj smjeni je ostavio mrtvo tijelo tamo gdje je bilo. Pokušavala je naći nekoga drugog da dođe raditi, ali nije bilo nikoga. Polovica korisnika doma je umrlo. Od kada smo ušli pa do odlaska, nije prestajala plakati ”, prisjetio se.

Pokupljanje tijela nije posao koji zahtijeva visoku kvalifikaciju, a mnogi su se radnici mrtvačnica prethodno mučili u tvornicama, gradilištima ili kao dostavljači. Ali to zahtijeva istinsku hrabrost – kombinaciju empatije i poštovanja, uravnoteženu s ponosom što činite nešto što se mora učiniti.

Radnici kažu da vole svoj posao jer im daje svrhu i zadovoljstvo.

“To je uistinu težak posao, ali ima svoju naknadu”, rekao je Jonathan Ciudad, Ibáñezov partner. “S osjećajem za humanost i držanjem skupa s drugima, prolazite kroz to. Doista vidite da je život tu da bi se živio.” – prenosi N1.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79