ISPOVIJEST RAZOČARANE MAJKE: Kako je BH Telecom pomogao djeci s poteškoćama u razvoju
Vodim nevladinu organizaciju koja se bavi podrškom porodicama djece s poteškoćama u razvoju. Nedostatak sistemskih rješenja za moje dijete koje ima autizam natjerao me na to. Nikad nisam bila oduševljena nevladinim sektorom u nas, jer nikada nisam vidjela nekog posebnog hajra i pomaka od njih u globalu. Možda ih samo nekoliko na nivou države ima rezultate vrijedne spomena. No, to je, naravno, samo moj doživljaj njih.
Ideja oko koje smo se mi, roditelji djece s poteškoćama u razvoju, okupili bila je da pomognemo i sebi i svojoj djeci jer nas je vlast ostavila na cjedilu. Tako krenemo. Projekti, fondovi, dogovori, ugovori i sve što je slijedilo, a što sam činila u nadi da će pomoći djeci.
Na tom putu nađem i poziv naše kompanije BH Telecom za projekte, a unutar poziva i kategoriju za nevladine organizacije koje se bave djecom s ovim poteškoćama. Dogovorimo se napisati projekt za sport za našu djecu koja ga nemaju i, naravno, učinimo to. Kad smo dobili djecu s poteškoćama u razvoju, mi roditelji – osim što naučimo kako se nositi s tim, kako pomoći djetetu – naučimo i kako voditi NVO ili pisati projekte, a da nikada ni u snu pomislili nismo da ćemo to raditi. Niti smo to tražili niti željeli.
Podjela minimalca
Moja suradnica/mama u udruženju, po struci magistrica farmacije, čija je naknada za svu muku i trud za rad u toj nevladinoj organizaciji podjela minimalca s drugom mamom u iznosu od 430 KM (pa njih dvije mogu dobiti po 210 KM mjesečno za sve što rade), danima je radila na tom projektu da bi ispoštovala sve forme i da bi projekt zadovoljio sve formalne kriterije. O suštinskim neću ni govoriti, jer svi mi znamo da naša djeca trebaju sport.
Nakon nekoliko mjeseci dobismo poziv i informaciju od BH Telecoma da smo dobili projekt te da predstavnik udruženja dođe potpisati ugovor. Baš smo se radovali, jer već dugo se bavimo time kako naći adekvatne sportske aktivnosti za svu našu djecu. A imamo ih 106 samo u našoj organizaciji.
U prostorijama Telecoma dočekao me red, jer su predstavnici više organizacija pozvani da potpišu ugovore. Okrenem se oko sebe, ogromna prostorija, uređena kao svemirski brod, sve blješti, ulašteno i uređeno kao da se spremaju na put u svemir. Sačekam mirno svoj red, dadoše mi papire. Nema prostora ni vremena za čitanje, niti bilo kakvo pitanje. Potpišeš i ideš, jer je već iza tebe sljedeći na redu. U međuvremenu, potpisnike, naravno, fotografišu ispod velike reklame BH Telecoma. Bi mi malo čudno što to radi neka djevojka mobitelom na kome je sve vrijeme tipkala, ali pomislih: možda nemaju kamere.
Nakon svega izađem van i pogledam. Dobili smo 1.000 KM za projekt sporta za godinu, za 106 djece. Gledam i ne vjerujem svojim očima! Pa projekt je u svom proračunu koštao skoro 12.000 KM. Šta je ovo, mislim, kakva je ovo greška?! Nakon povratka u ured pažljivo pročitam i ustanovim da nije greška. U pozadini su nam čak ostavili i formular za pravdanje projekta.
Logikom stvari: za 1.000 KM, za 12 mjeseci i za 106 djece, kad se sve sabere, oduzme i podijeli, BH Telecom je osigurao osam feninga po djetetu na godišnjem nivou. Za taj novac im mogu kupiti po jednu žvaku pa da djeca vježbaju žvakati. Počnem se smijati samoj sebi, svojoj muci, nemoći i poniženju. Nije sporno da mi nikada nismo ni dobili novac, nije sporno da su nam donirali 1.000, 100 ili 10 KM, ali je sporno da je sve skupa podvedeno pod „projekt za sport“ za djecu s poteškoćama.
Jedan ili 12 donatora
Pitam se šta bi s projektom, što smo ga pisali, je li samo da ga neko vidi ili da se „broji“, ili možda da neko treći ima uvid u to kako ga napraviti. Ako je ovo samo dio projekta, znači da sada trebamo napisati i osmisliti još 11 takvih. Sličnih i različitih, pa onda pravdati sve to za 12 donatora, pa onda sve to zajedno „uklopiti“ u neku formu koja nekome odgovara i, pri tome, sve opisano treba raditi jedna mama djeteta s poteškoćom u razvoju, i to u vrijeme pažnje i brige o vlastitom djetetu. I sve za pola minimalca.
Hvala vam, BH Telecome, konkretno, Nadzorni odbore! Pismeno šaljemo zahtjev za raskid ugovora, prije negoli nekome padne na pamet uplatiti taj novac na ovo ime. Hvala ti, državo, koja si sve ovo dozvolila i neizmjerno smo ti zahvalni za svu brigu i pažnju spram naše djece. Hvala i svim našim sugrađanima koji šutke sve ovo gledaju i prate našu agoniju skromno, u krugu porodice i uz televizor.
Ja da lažem, izmišljam, prodajem maglu, govorim da jeste što nije – neću! Da pričam kako su mi djeca dobila sport, a nisu, neću ni to! Dosta je bilo po njihovim leđima, dosta je bilo i preko naših leđa, nas roditelja koji se batrgamo godinama.
Napomene radi, u protekloj godini naše udruženje je od tog istog BH Telecoma kupilo samo GSM kartica u vrijednosti dodijeljenog ovoj djeci, ako ne i više – za GPS narukvice. No, to je priča za sebe, o kojoj će se tek čuti.