‘Ja ću izaći iz zatvora kad-tad, ali ti iz groba nikada ni nećeš’

Likvidacija u Omišu u subotu poslijepodne zgrozilo je Hrvatsku. K. F. (38) sjedio je u autu s djevojkom i jeo. Ona je u fast foodu na Jadranskoj magistrali kod Omiša upravo bila kupila hranu. Potom su produžili dalje. Kad su došli do skretanja za Brzet, zastali su pored ceste.

Omiš: Muškarac na motoru likvidirao muškarca u autu, u bijegu je

Odjednom, odnekud je dojurio motociklist. Ispalio je nesretnome muškarcu hitac u glavi i vrat te pobjegao. Djevojka je vrištala, kažu očevici, jedan mladić je dotrčao i pokušao pomoći, zaustaviti krvarenje, ali uzalud – 38-godišnjak je ubrzo preminuo.

loading...

Nedugo nakon zločina, kod Šestanovca je pronađen motor za kojeg se pretpostavlja da je vozio ubojica te je munjevito na obavijesni razgovor priveden N. P., vlasnik motocikla. Prema pisanju Slobodne Dalmacije on je policiji poznat od ranije po oružanoj pljački i dilanju, a ne zna se da li je on vozio motocikl ili prijatelj kojem ga je prodao.

Popis nerazriješenih paleži automobila, pucnjava i obračuna u Splitu je poduži…

Taj utorak navečer oko 19.45 splitski kafić Clo bilo je poprište krvavog sukoba. Ivan Giljanović (36) propucao je Marka Bekavca (27), a prije pucnjave dvojac se žestoko posvađao. Giljanović i Bekavac su se navodno sukobili zbog novca, a obojica su dobro poznata splitskoj policiji.

Bekavac je devet godina proveo u zatvoru, te neko vrijeme u komuni, o čemu svjedoči u svom video blogu. Marko Bekavac završio je u zatvoru kao maloljetnik, odslužio je pet godina zatvora zbog ubojstva Marka Jurića (21) u studenom 2008. u kafiću na Bačvicama. Posljednjih godina je dva puta uhićen, no zbog nedostatka dokaza slučajevi nisu riješeni, a Bekavac je pušten iz pritvora. Samo mjesec dana nakon što je izašao iz zatvora na Bilicama, u rujnu 2016. oteli su ga i brutalno pretukli.

Ivan Giljanović, kineziolog i bivši boksač, dva puta je osuđen zbog iznude, odnosno sklapanja lihvarskih ugovora. Poznat je kao dugogodišnji prijatelj Kristijana Stojanovića Kikija. Bekavac je nakon pucnjave krvav ležao na podu u agoniji i dozivao pomoć, a oko njega se okupilo nekoliko ljudi i svojom odjećom su mu pokušali zaustaviti krvarenje dok nije stigla hitna pomoć.

Split nikad nije bio opasnije mjesto za življenje! Premda službene statistike na prvi pogled neće pružiti dokaze za ove tvrdnje, popis nerazriješenih paleži automobila, pucnjava i obračuna u drugom najvećem hrvatskom gradu, poput slučaja u kojem je u kafiću propucan Marko Bekavac daje posve novu sliku splitskog podzemlja.

– Mafijaške skupine, bande, ali i kriminalci koji su često i solo igrači, danas vladaju gradom – dramatično upozorava naš izvor iz policije. Nema dvojbe da i splitsko podzemlje ima potpis dobro znanog ‘organiziranoga kriminaliteta’. Kriminalci u Splitu sad vode pravi mali rat za prevlast u trgovini teškim drogama, reketu, ali i u silno razgranatoj prostituciji. U nastavku donosimo kronologiju nasilja u Splitu, koje je eskaliralo u zadnjih godina.

Propucan s deset metaka i bačen u bunar. Bivši boksač ranjen u nogu ispred zgrade. Dileru propucane ruke i noge dok je ulazio u automobil. Tri metka ispaljena u BMW. Kišom metaka iz strojnice izrešetali noćni klub. Ubio 32-godišnjaka u svojoj kući. Ispalili 20 metaka na dvojac ispred hotela. Pucao mu u glavu pokraj školskog igrališta…

Ovi se zločini nisu u protekle dvije godine dogodili u nekom zloglasnom američkom kvartu, na primjer onom iz čuvene serije “Žica”, u Lexington Terraceu američkog Baltimorea. Sve to, pa i još mnogo gorih krvoprolića, zbilo se u – Splitu. I nije riječ o zbroju akcija neke moćne zločinačke organizacije (kako smo doživljavali mafijaše devedesetih), nego o pojedinačnim obračunima malih bandi, u kojima mogu lako stradati i posve nevini ljudi, a koje vode maloljetnici, klinci spremni na sve!

Nasilne scene na splitskim ulicama povezuju dva core businessa tisuća sitnih kriminalaca: droga i kamatarenje, odnosno reket. Tu su rijetki likovi stariji od 30 godina. Sudionici svih obračuna, kazuju policijske statistike, mahom su mladići, nerijeko maloljetnici, ali najčešće oni u dobi od 18 do 25 godina.

Svi su oni, još kao djeca, zaključili da sve svoje probleme mogu rješavati samo na jedan način: oružjem, noževima, paljenjem automobila, zatvaranjem u hladnjače, bacanjem u jame. I to sve bez straha od policije ili pravosuđa. ‘Nasilje nam buja pred očima, a mi se pretvaramo da ga ne vidimo…’

Ti mladi, naravno, nemaju perspektive, bez škole su, bez posla. Oni doista nemaju nikakve financijske stabilnosti, a prirodno je da žele biti neovisni. Tu se budi agresivna ljudska narav, koja traži putove mimo zakona, koja se novca želi dokopati na ilegalan način. Svakako je i pitanje školstva kritična točka.

Previše je onih u čije se diplome sumnja, premalo je doista odličnih, a i takvi na kraju ne naplate svoj trud i znanje. Jasno da to sve budi frustracije i da treba promijeniti cijeli sustav vrijednosti. Kad netko kaže da smo mi društvo koje cijeni obrazovanje i rad, ma to nije točno. Mi nismo društvo koje cijeni rad i obrazovanje nego društvo koje cijeni uhljebe! I ne može netko tko plagira svoje radove biti uzor, oni ne smiju biti uzor.

Kad se takva poruka šalje mladima, onda na ulicama imate bande”, kazao nam je poznati splitski psihijatar i stalni sudski vještak, dr. Ivan Urlić. Hrvatska javnost zgranuta je posljednjim krvoprolićima. U 19-godišnjeg Matka M. iz Kaštel Lukšića 2017.godine ispucano je desetak metaka, tri su ga pogodila u prsa, ruku i nogu, oteli su ga, bacili u bunar na pustom brdu iznad Vrsina… Život mu je, sasvim slučajno, spasio lokalni mještanin koji se kombijem dovezao na brdo prošetati psa. Čuvši vozilo, Matko je iz bunara očajnički počeo dozivati upomoć…

U Kaštel Lukšiću su bili šokirani, ali ne može se baš reći da su posve iznenađeni sudbinom ovog mladića. Nije ni prvi put da se nešto slično dogodilo u istim Kaštelima. Dvije i pol godine ranije, u lipnju 2014., ta Kaštela je u crno zavilo ubojstvo 20-godišnjeg Marina Matijaša.

Marinu je, nedaleko od školskog igrališta u Kaštel Novom, u glavu pucao Jozo Čabraja (23). Matijaš je bitku za život izgubio u bolnici, pokopan je u obiteljskoj grobnici u Vrsinama, a Jozo Čabraja se nakon dva dana bijega predao policiji. U listopadu 2015. godine na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno je osuđen na 13 godina zatvora, no Vrhovni sud ukinuo je presudu. Čabrajina obrana tvrdila je da on nije vidio Matijaša i da nije ciljao u njega.

– Centralno je pitanje bilo je li optuženi vidio osobu u koju puca? Očevidom smo utvrdili da je vidljivost na ulici bila loša, a to su i svjedoci tvrdili. Svijetlila je jedna svjetiljka, pa smo stava da on nije vidio u koga puca. Vrhovni sud je u rješenju o određivanju istražnog zatvora govorio o sukobu dviju skupina mladića na području Kaštela. Taj je sukob počeo prije ovog događaja, a tko ga je započeo i tko je kriv, nije predmet ovog postupka – kazao je tada sudac Slavko Lozina.

U veljači 2016. godine, kad je Vrhovni sud ukinuo presudu, naredili su splitskom sudu da točno utvrdi način na koji je Čabraja pucao, s koje udaljenosti i u kojem pravcu, te gdje su se u tom trenutku nalazili Matijaš i njegovi prijatelji, kao i je li ga Čabraja mogao vidjeti. Vrhovnom sudu je sporan zaključak da je Matijaševa grupa bježala, jer je on pogođen metkom u čelo.

Također, naveli su da slabija vidljivost nema takav značaj s obzirom da je Čabraja znao da se radi o Matijašu i njegovim prijateljima te se nalazio u relativnoj blizini.

– Ma to već traje nekoliko godina i svi znaju da se ovdje dila droga i da se te bande stalno sukobljavaju. Zna to i policija, ali zašto ništa ne rade, pitajte njih. Kaštel Lukšić posljednjih je godina raj za dilere i kamatare, a to svi znaju. Pogledajte park u centru mjesta, ondje noću ne prolaze ni najhrabriji – govorili su mještani još 2014. godine kad je ubijen Matijaš. Slična se priča može čuti i danas.

Nerazriješeni dugovi, govore upućeni, motiv su i spomenutog pokušaja ubojstva Marina M.

– Svi upiru prstom u obitelj, kažu da je dijete zrcalo obitelji. No to ne mora biti sasvim točno. Djeca se od adolescencije orijentiraju prema vršnjacima. A jednom, kad kao adolescencenti steknu loše prijatelje, i pomisle da kriminalnim radnjama mogu zarađivati za život, kasnije se to vrlo teško, gotovo nikako ne može ispraviti. Osim obitelji i društva jako su važne sve institucije koje paralelno prate sazrijevanje djece, pa čak od vrtićke dobi. Ono što bi pomoglo, a što imaju sve razvijene zemlje Europske unije, su centri za mentalno zdravlje. Nastojimo ih osnovati na županijskim razinama. Oni se ne bi bavili ovisnicima raznih kategorija nego mentalnim zdravljem građana svih uzrasta – kaže dr. Urlić.

Boje li se mladi koji su zastranili policije i pravosuđa? Strahuju li od zatvorske kazne, od javnog sramoćenja?

– Njima to služi kao izazov, a biti junak u odnosu na izazov je važno. Ako vas policija uhvati, opet je izazov. Ne znam bi li strože kazne mogle nešto promijeniti. Tu zapravo ovisi što uzmete kao cilj. Ako je cilj kaznom rješavati problem, onda treba razviti pravosudni sustav, koji očito nije učinkovit. A ako želimo mladima dati šansu, razvijat ćemo druge institucije, sve službe, školske, zdravstvene, pravne, popravne. I u tom smislu, koliko god to nekome zvučalo čudno, upravo bi centar za mentalno zdravlje bio važan faktor, nešto od velike pomoći – objašnjava dr. Urlić.

Jasno, Matko M. i Marin Matijaš bili su dio društva koje je od njihove tinejdžerske dobi povezano s kriminalom. Ranjeni Matko M. je tek navršio 18 godina kad je orobio trgovinu, a krivnju je na suđenju pokušao svaliti na preminulog Marina Matijaša.

U Splitu su se i raspredale i teorije o ubojstvu u kojem je na Zapadnoj obali, ispred zapuštenog Hotela Marjan, život izgubio Goran V. (18). Njega je nakon verbalnog i fizičkog obračuna usmrtio njegov vršnjak Karlo G. K. Zario mu je oštricu švicarskog noža točno u srce. Kasnije se ispostavilo da je ubijeni Goran V. tijekom ljeta prošle godine osuđen za iznudu koju je počinio kao maloljetnik.

Sa svojim prijateljem od mladića je tražio 13.000 eura. Goran V. tad je uvjetno osuđen na maloljetnički zatvor, a u dvije godine provjeravanja određena mu je i odgojna mjera pojačane brige i nadzora te psihotretman u savjetovalištu za mlade. Od noža se pogibalo i u kolovozu 2016. godine. Na splitskom prometnom poligonu 19-godišnjak je uboden u leđa lovačkim nožem.

Uhićen je njegov vršnjak. Čini se da je u ovom slučaju napadač bio i žrtva. Ubodeni ga je, priča se, kamatario i sustavno zlostavljao, pa je svog vršnjaka, a time i probleme, odlučio riješiti nasiljem. Uhićeni mladić nije prije bio kazneno evidentiran, a tijekom ispitivanja požalio se da su na njemu gasili i opuške cigareta… Krv se Splitom prolijevala i u proljeće 2016. U ožujku je pucnjava potresla stanare ulica Kroz Smrdečac i Getaldićeve.

Dok je ulazio u automobil, propucan je Dean M. (30), policiji otprije poznat po dilanju. Deana su pogodila dva metka, jedan u nogu, drugi u ruku. Ozlijeđeni je pokušao pobjeći iz vozila, a napadač je nastavio pucati po njemu dok je ležao na podu, pogodivši ga još dva puta u nogu te jednom u rame. Osumnjičenik je bio 25-godišnjak kojemu je u bijegu ispao mobitel. Dva mjeseca kasnije, u četvrti Žnjan, hicem iz vatrenog oružja u nogu je ranjen Marko Tomasović (35), vlasnik zaštitarske tvrtke, bivši boksač i sudionik Olimpijskih igara u Pekingu. Sve se odvilo usred dana, oko 13 sati, kad su Tomasović i njegov prijatelj Gordan J. došli ispred zgrade u kojoj živi Vedran Vujević (30), također redar.

Vedran je navodno pucao od straha od odmazde za nekakav prethodni sukob u noćnom klubu, pogodivši Tomasovića jednim, a Gordana je tek okrznuo drugim metkom. Vujević je dva tjedna bježao policiji, a onda se sam predao. Na meti se našao i noćni klub Moon bar, na koji je iz strojnice, takozvanog Škorpiona, ispaljeno 30 metaka. Neslužbeno se doznalo da su u rešetanje kafića bila uključena dvojica. Jedan je pucao, a drugi je čekao u automobilu. U klubu je u to vrijeme bio samo čuvar, no srećom, prošao je bez ozljeda. I nije prvi put da je taj klub na meti. Prošlu godinu obilježilo je i suđenje notornom Kristijanu Stojanoviću (35) za ubojstvo Ive Stipetića (22) na Kočinjem brdu kod Klisa, događaj iz 2010. godine.

Teretilo ga se da je svojim vozilom odvezao Stipetića na brdo kod Klisa da isprobaju strojnicu nepoznate marke te ga je tamo ubio s dva hica u glavu. No u rujnu 2016. godine Stojanović je oslobođen zbog nedostatka dokaza! Stojanović je, priznajući da ima kriminalnu prošlost punu kaznenih djela, tvrdio da nikad ne bi ubio svog prijatelja te da mu žele smjestiti zbog duga od 15.000 eura.

Jedan od najbrutalnijih, upravo amblematičnih zločina za ovu priču, zbio se 2015. godine. Tad je u bolnici, s teškim ozljedama glave, preminuo mladi Nikola Krmek (21). A u bolnicu ga je dovezao čovjek koji mu je i zadao smrtonosne ozljede, policiji predobro znani Joško Božić Kudrić (34). On je u lipnju ove godine na Županijskom sudu u Splitu nepravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog nanošenja teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom.

Dok su se vozili u automobilu, prema svjedočenju A. H., koji je također bio s njima, Kudrić je Krmeka tri puta snažno udario šakom u glavu, nakon čega su pušili heroin. Potom su se parkirali, Krmek je izašao iz automobila, pao i udario glavom u pločnik. Sudac Lozina je činjenicu što ga je Božić Kudrić odvezao na Hitnu uzeo kao olakotnu, no otegotna je kriminalna prošlost Božića Kudrića. Naime, od 2003. godine on ima 19 pravomoćnih presuda za krađu, razbojništvo, protupravno oduzimanje slobode te dovođenje u opasnost života i imovine! I ukupno 120 prijava! Zašto se Kudrić uvijek s lakoćom izvukao?

– Povezan je s likovima sličnim njemu, to je opasna ekipa. Drogirao se, najčešće kokain. Jednom kad smo ga privodili drogiran je iščupao bravu na marici. Fizički je dosta jak, posebno kad je bio na opijatima. Ponekad bi policija prikupila dokaze protiv njega, a onda bi odvjetništvo odbacilo prijavu. Valjda im se nije dalo baviti njime. Operirao je u Splitu, Drnišu, Šibeniku… Najčešće su to bile kladionice. Imali su shemu da ušutkaju alarm pur-pjenom – kazuje nam jedan od policajaca koji su ogorčeni sudovim koji Božiću Kudriću nisu znali stati na kraj.

– Božića Kudrića neopisivo je morio vlastiti ego, kompleks što je sa sela i što se bavio stokom u jednom životnom razdoblju, pa se želio dokazivati, a najviše su mu imponirala priznanja od starijih i iskusnijih kolega kriminalaca i robijaša. Nije se bojao ni policije ni suda.” Jednom je napao policajca, a bio je toliko beskrupulozan da se i u medijima znao žaliti na policijsku brutalnost. I njegov otac Ivan (60) bio je poznat policiji, nakon niza prijava za razna nedjela, 2010. je osuđen zbog brutalnog silovanja i premlaćivanja 83-godišnje punice u Neoriću!

Preminula je šest dana nakon što ju je Ivan u pijanom stanju spolno zlostavljao, slomio joj rebra i gušio, pa je na kraju i umrla. Tvrdio je da nije kriv, da liječnik laže, a na izricanju presude galantno je prokleo sutkinju. Htio je prodati bubreg. Kasnije se oglasio iz zatvora na Bilicama ponudivši na prodaju vlastiti bubreg kako bi si mogao osigurati novog odvjetnika i novo, “pošteno” suđenje…

Nasilnički dosje Joška Božića Kudrića ne zaostaje za očevim. Sud mu je zabranio da prilazi djevojci jer joj je prijetio i presreo je na ulici, nasilno ugurao u automobil i odvezao kući. Opet ju je našao u nekom splitskom kafiću pa izudarao vlasnika kafića, onda šakama i njezina prijatelja, prijateljicu čupao za kosu…

– Ja ću iz zatvora kad-tad, a ti iz groba nikad – samo je jedna od prijetnji upućenih bivšoj. U svibnju 2013. je, usred dana, u Kaštel Štafiliću uvukao 26-godišnjaka u Opel Astru. Ondje su bila dva njegova pomagača. Počeli su ga mlatiti, ali se mladić izvukao.

Nesretni Krmek je životom platio Kudrićev bijes jer nije želio promijeniti iskaz na sudu u Šibeniku, gdje je Božića Kudrića teretio za razbojništva i krađe. “Hvala pravosudnom sustavu”, ironično su poručili splitski policajci kad je objavljena vijest o ubojstvu… U kolovozu 2015. je u mjestu Dograde kod Marine u okolici Trogira ubijen 32-godišnjak iz Solina. U Trogiru je radio kao redar.

Njega je usred dana usmrtio 20-godišnjak, i to u vlastitoj kući. Policija je tad izvijestila kako je oko 16.45 sati na Hitnu u Trogiru dovezeno mrtvo tijelo, no nikad nisu otkrili tko ga je na Hitnu dovezao. Zna se tek da je osumnjičeni za ubojstvo uhićen na mjestu događaja. Dvije su verzije ovog događaja i motiva ubojstva. U prvoj se spominje svađa oko djevojke, a u drugoj kamatarenje. Ubijeni redar navodno je, 20 dana prije tragedije, spasio osumnjičenog mladića od teških batina ispred diskoteke u Trogiru.

Preminuli mu je kasnije pokušao naplatiti tu “uslugu” 6000 eura. Tijekom 2015., preciznije u listopadu, još se jedan obračun redara zbio u Splitu, u Podstrani. Dva maskirana muškarca priredila su sačekušu ispred hotela Le Meridien Lav i ispalila dvadesetak metaka na Andreja R. (40) i Nasera D. (39). Njih su dvojica radila kao vanjsko osiguranje hotela. Oko tri sata, nakon završetka posla, krenuli su prema garaži, odnosno automobilu. U kiši metaka Naser D. prošao je neozlijeđen, dok je Andrej R. pogođen u potkoljenicu desne noge. Ovaj napad nikad nije razjašnjen i motivi su do danas nepoznati.

No dok policija zna za počinitelje ili barem aktere većine najgorih zločina koji potresaju Split i okolicu (ali se na sudu prečesto izvlače pod sumnjivim okolnostima), jedna serija zločina u Dalmaciji proteklih je godina gotovo potpuni misterij. Riječ je o paležu automobila, očito učestalom sredstvu za rješavanje dilerskih i ucjenjivačkih sporova, prenosi 24Sata.

Samo u 2016. na području PU splitsko-dalmatinske podmetnuto je 16 požara, a razriješeno ih je tek šest. Jasno, oni kojima automobili gore najčešće šute i policiji kažu da nemaju pojma tko bi im to mogao učiniti. U Omišu je zapaljen čak i Smart jednog nagrađivanog policajca. Ponekad se pribjegne i bržoj akciji, pa se umjesto podmetanja požara samo ispale meci u automobil. To su učinili jednom 52-godišnjaku u ožujku 2016., kad je njegov BMW dobio tri metka…

Komentari