Glumac Josip Pejaković je tokom rata vodio Štab za zaštitu dobara kulture, institucija i ljudi koji rade u njima. Čime su se bavili? Ko ih je i kako opstruirao? Šta je uništeno, a šta ukradeno? Zašto je glumac karijeru „zaštitnika kulturnih dobara“ završio kod Ćele u 9. brdskoj brigadi?
Razgovarao: Dario Novalić | StartBiH
Nedavni diplomatski skandal koji je odjeknuo cijelim Balkanom, ali i svijetom, kada je predsjednik Predsjedništva BiH Milorad Dodik ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu poklonio ikonu staru 300 godina porijeklom iz Ukrajine, potaknuo nas je da istražimo šta se dešavalo tokom rata u BiH, osobito u Sarajevu te da li je i koliko uništeno i/ili ukradeno našeg kulturno-umjetničkog blaga. Tim se poslom bavio bard jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog glumišta Josip Pejaković. Zvali smo ih Umjetničkom četom. Šta danas, nakon skoro 30 godina od osnivanja čete, misli o svemu tome? Da li zna gdje su vrijedna djela kojima se izgubio trag? Ko mu je pomagao, a ko mu je želio vidjeti leđa? Nakon što je preživio vrlo tešku bolest, uz velike napore koje iziskuje dugotrajni oporavak, potrudio se da nam o svemu detaljno kaže čistu istinu i ništa osim nje.
Ispravlja nas Pejaković na samom početku. To nije bila Umjetnička četa, bio je to Štab za zaštitu dobara kulture, institucija i ljudi koji rade u njima, a on je bio jedan od njegovih osnivača. Bila je to najbolja i najstručnije organizovana dobrovoljna vojno-civilna formacija u BiH, kaže on, a bavila se čuvanjem i zaštitom bh. kulturnog identiteta! U svom sastavu štab je imao sedam segmenata uzajamno povezanih u jednu cjelinu. Cjelinom je rukovodio Štab, na čelu sa Pejakovićem, načelnikom, i sedam rukovodilaca tih segmenata koji su bili ujedno i njegovi pomoćnici.
Ko su bili ti ljudi koji su radili sa Pejakovićem i čime su se bavili? Naš sagovornik pokušat će se sjetiti svih imena unaprijed se izvinjavajući ako nekoga zaboravi – bit će slučajno, pa neka mi unaprijed oproste, kaže on. Tako kako kaže mi i prenosimo.
Nihad Čengić je istoričar umjetnosti, restaurator Begove džamije, Hadži-Sinanove tekije, sarajevske Ferhat-pašine džamije i Husejnije u Gradačcu. Dobitnik je nagrade Isa-beg za poseban doprinos kulturnoj baštini BiH. U Štabu je rukovodio grupom sastavljenom od mladih likovnih umjetnika, slikara, vajara i kipara koji su se zvali „spasioci“. Oni su bili najoperativniji segment štaba, tijesno vezan sa civilnim segmentom policije. Danas radi kao profesor restauracije na univerzitetu u Bolonji. Plamenko Ćumurović, profesor, direktor Doma kulture Vaso Pelagić, uz pomoć Seje Mustafića, inspektora MUP-a i slikara, rukovodi segmentom civilne bezbjednosti. Vodi i dvanaest mladih policajaca koji nose svjetloplave akreditacije RMUP-a. Odlazi u penziju kao rukovodilac pasoškog odjeljenja u MUPKS.
Nusret Drešković je rukovodilac segmenta vojne bezbjednosti, vodi jedinicu od trideset mladih pripadnika naoružanih dugim cijevima, obučenih u vojnom nastavnom centru kojim je rukovodio brigadir Dervo Harbinja. Čuvali su sve institucije kulture, a na Marindvoru u Zemaljskom i Muzeju revolucije su bili na prvoj liniji, zajedno sa pripadnicima Vikićeve specijalne jedinice i jedne čete HVO sa Mejtaša. Danas je redovni profesor Prirodno-matematičkog fakulteta, katedra za geografiju.
Nerma Zildžo, istoričar umjetnosti, student Sorbone, doktor nauka, pomoćnica direktora Interpola Hajre Alispahića, oblast kultura. U penziju odlazi kao redovni profesor Sarajevskog univerziteta.
Dražan Lapić, profesor informatike, rukovodi sa zamjenikom Džemom Čarom, segmentom koji se zove IDC – informativno dokumentaristički centar, u kojem, na petnaest kompjutera, radi deset informatičara. Prave projekat baze pokretnog i nepokretnog blaga u BiH. Poslije rata odlazi u Ameriku, gdje na prestižnom univerzitetu predaje informatiku! Danas živi kod Dubrovnika, gdje i dalje radi u oblasti informatike.
Tu su i Vidoje Gogić, diplomirani pravnik, Gojko Došenović, ekonomista i vlasnik prostora u kojem je bio smješten Štab, Nusret Ćustović, sportista – karate, diplomirani inžinjer elektronike iz Hidrogradnje, Selver Efendić, šef superkontrole u TAS-u, Džemo Hasković, građevinac, i Đoko Nešković, vlasnik mesare, oni su bili logistika štaba i vozači, zatim Fadil Ovčina, Mujo Pošković i inžinjer Dragan Prorok! Sjeća se Pejaković da je Vidoje pravio sir koji su nosili u koševsku bolnicu i skoro deset hiljada litara surutke pune laktoze.
Imali ste mnogo prepreka u radu usred Sarajeva? Očigledno ste nekome smetali?
– Štab je djelovao do kraja 1994. godine, kada će nas ukinuti Vlada Republike BiH u kojoj smo zavedeni kao njen štab. Razlog za to trebamo tražiti u strahu da nekoga iz vojnih i civilnih vlasti ne uhvatimo u kriminalu. Mnogi od njih u vlasti su dobijali poklone od kriminalaca iz vojske i policije iz stanova koje su pljačkali cijeli rat. Neki od njih su hapsili članove štaba, vodili na kopanje! Sve vrijeme osporavali su legitimitet štaba, u čemu se isticao Mušan Topalović Caco, ali i drugi. Svi oni danas imaju legitimitet boraca i uvezani staž. Jedino mi nismo priznati od vlasti zato što nismo dozvolili da neki iz njihovih vojnih i policijskih hordi pljačkaju blago BiH. Prekinuli smo mnogo kriminalnih kanala i iznošenje umjetnina preko UNPROFOR-a na Skenderiji, ukinuli galeriju koja je nesmetano radila skoro dvije godine. U munjevitoj akciji, koju je vodio inspektor Kurteš Slobodan, a predvodio Sejo Mustafić, na prijavu Nihada Čengića, uhapšeno je nekoliko ljudi koji su djelovali u tom lancu. Svi su privedeni u CSB na informativni razgovor. Najveću akciju smo, kao štab, uz pomoć policije, imali u Zetri i pretresli pedeset autobusa Adre, koja je u konvoju prevozila ljude i robe. Bile su oštre reakcije nekih iz Beograda koji su o meni ispredali priče o zločinima koje ja vršim nad Srbima, preneseno sa TV Srne, gdje su se smrdljiva dva nikogovića, Đogo i Duško Despotov, svako veče iživljavali nad mojom porodicom i nadamnom! U tome su uživali napaljeni nacionalisti i fašisti na sve tri strane. Ovi ovdje su me slavili kao legendu sve dok nisu vidjeli da ja to ne radim! Tada su me i oni počeli proganjati! I mene i moje ljude! Za hapšenje mojih ljudi nismo imali nikakvu zaštitu od vlasti. Čak su me neki iz vojnih krugova proglasili paravojskom i jedno veče su pohapsili sve moje ljude ispred muzeja i sa oružjem priveli u ulicu Danijela Ozme, u sjedište Sarajevskog korpusa. Otišao sam tamo i opomenuo ih da to ne rade. Bezbjednjak koji ih je isljeđivao mi je rekao: „Svašta se priča o vama u gradu!“ Pustili su ih sve, ali u to vrijeme dok su bili uhapšeni, preko borbene linije koju su držali moji ljudi, preko pedest bojovnika HVO-a s oružjem je prešlo na srpsku stranu. Ovo je samo malo od neprijatnosti koje smo svakodnevno doživljavali.
Ni danas se ne zna gdje su dva važna djela jednog od najboljih slikara Švicarske Ferdinanda Hodlera. Nestali su njegov autoportret te slika naziva Mjesečina na Ženevskom jezeru. Zna se da je Vlada Švicarske nudila jako mnogo novaca da otkupi ta djela no nismo ih prodali. Onda su nestala!
– Hodler je najvjerovatnije nestao u onom metežu prije rata, što je ustanovljeno policijskom istragom koju smo vodili inspektor Sejo Mustafić i ja. To su sigurno uradili neki kustosi, stručnjaci koji su znali ko je Hodler, a ne obični lopovi. Kao što su znali koja je vrijednost četrdeset ruskih ikona koje su također tada odnijeli! Dolaskom nacionalnih stranaka na vlast se podrazumijevalo da „svak’ nek’ nosi svoje“. Tako su iz Banje Luke nestala najbolja djela Mersada Berbera i završila u jednoj privatnoj galeriji u Cirihu, čiji je vlasnik to sve otkupio budzašto. To su slike koje je Berber slikao na dvorcu princeze od Monaka, gdje je boravio kao njen gost!
Iz Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji je nestalo 46 vrijednih italokritskih ikona?
– To nije bilo u Staroj pravoslavnoj crkvi nego u crkvi Svetog preobraženja, na Marindvoru. Od Vikića sam dobio obavijest da su njegovi ljudi vidjeli upakovan veliki broj ikona koje je neko spakovao da ih otuđi. Zamolio sam ga da nam drži odstupnicu. Moji ljudi su u munjevitoj akciji iznijeli ikone i pohranili ih u depo Narodnog pozorišta. Tu su čuvane sve do kraja rata. Njih će spektakularno vratiti Haris Silajdžić mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju ne pomenuvši ni nas ni Vikića koji smo spasili i čuvali ikone. Toj bljuvotini nismo bili nazočni ni Vikić ni ja, jer nas nisu ni pozvali.
Iz Nacionalne galerije BiH je u Beograd prebačeno nekoliko ikona na restauraciju. Da li su one vraćene?
– To je samo izgovor! To trebate pitati direktora galerije.
– Šta se dešavalo sa knjigama iz Gazi Husref-begove biblioteke? Gdje su one sada?
– One su bile u podrumu Profesionalne vatrogasne brigade. Dešava se poplava i sanduci gdje su bile knjige su bukvalno plivali. Dobra hermetička zaštita je sačuvala knjige. Mi ih nosimo s urednom dokumentacijom u depo Narodnog pozorišta. Primopredaja je izvršena bez mene jer sam nakratko, dva dana, otišao u Njemačku. Oni su došli kući kod mene i tražili našu dokumentaciju o primopredaji. Vesna (op.a. – supruga J. Pejakovića) im to nije dala nego im je odnijela kopiju, a original je ostao u arhivi štaba. Knjige se nalaze u Gazinoj
biblioteci. Nikada me nisu pozvali da mi se zahvale, nego su snimili neki film kako su uposlenici spašavali knjige! A nisu ni znali gdje se nalaze! Zbog te laži iskazane u filmu dobili su silne donacije od arapskih zemalja. Čak su me pozvali na sjednicu Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca da me bukvalno isljeđuju, u čemu je prednjačio Muhamed Karamehmedović Karamela, siva eminencija SDA za kulturu, koga ja nisam fermao ni pet posto. Bio je upravnik pozorišta o kome ni u umjetničkom niti u oganizacionom smislu pojma nije imao. Svi su oni orgijali pokriveni očinskim pokroviteljstvom SDA umanjujući ulogu Štaba. I oni i, nažalost, moj kolega Tahir Nikšić. Sreća da je na tom sastanku bio jedan ugledni profesor arhitekture i otac jednog od članova Štaba, koji je rekao: „Nemojte, ljudi, nije pošteno! Ja znam šta radi Josip i njegov štab.“ Da nije on to rekao… Bio sam spreman da im jebem sve do majmuna. Sreća da se to nije dogodilo!
Učestvovali ste i u spašavanju knjiga iz Vijećnice?
– Vijećnica je posebna priča. Pet dana prije požara uposlenici biblioteke i nekoliko članova Štaba su snijeli sve knjige stare periodike u podrum. Na spratu su ostale knjige nove periodike. Vijećnica gori i Narodno pozorište u kojem mojih sedam ljudi ulažu vanljudske napore da lokalizuju požar koji je krenuo od krova! Zovem Kenana Slinića, komandanta Profesionalne vatrogasne brigade grada Sarajeva, šehida koji je taj status dobio u krevetu na prvoj liniji. On kaže: „Ne mogu izaći iz garaže, ubiše, Josipe, četnici!“ Ne dolazi, nego gašenje prepušta dobrovoljnoj vatrogasnoj jedinici sa Vratnika i Kiki Handžaru, koji je iz Pivare dovukao cisternu. Odgovorno tvrdim da bi da su Slinićevi vatrogasci došli požar bio ugašen!
Informacija ide u svijet da je Vijećnica napadnuta zapaljivim projektilima sa srpskih položaja i da je sve u njoj izgorjelo! Taj dan, popodne, u Trasi, u domu kulture, Vikićeva Specijalna polaže zakletvu. Bio sam tu prisutan, sa Alijom Izetbegovićem. Šapnuo sam mu na uho: „Predsjedniče, nije sve izgorilo!“
Šapće meni Alija: „Odlično, ali nemoj to nikome govoriti!“ Poslije lokalizacije požara Narodnog pozorišta, gdje su dvojica od mojih zadobili teške opekline, iz ugašene Vijećnice pripadnici štaba su šleperima izvlačili knjige i odvozili na dvanaest lokacija na Ciglanama. Knjige su bile mokre, niko ih nije sušio nego onako, na gomili su propadale ili ih je neko bacio na smetljište. To je trebala biti zadaća uposlenika jer Štab nije imao toliko ljudi da i to radimo. Jednom sam bio pozvan od direktora Univerzitetske biblioteke na godišnjicu požara. Tu je bio član Slinićeve profesionalne brigade. Uzeo je riječ i počeo baljezgati kako su oni vodili lavovsku bitku da ugase požar! Pitao sam ga: „Što lažeš? Kako te nije sramota?“ On mi kaže: „Jebi ga, zovnuli me ljudi da govorim! Moram nešto reći.“ Ali ne moraš lagati! Sve smo to uredno vratili poslije rata!
Postoji li nešto o čemu se do sada nije govorilo? Koliko je kulturno-umjetničkog blaga ukradeno ili uništeno?
– Ne znam koliko je ukradeno, ali znam da nije bilo Štaba za zaštitu dobara kulture i institucija i ljudi koji su radili u njemu, da nije bilo Vikića, Munje Alibabića, Slobodana Kurteša, Seje Mustafića, Hajre Alispahića, koji je spasio Hagadu, Mustafe Hajrulahovića Talijana, Derve Harbinje i Kike Handžara sigurno bi toga puno više bilo pokradeno.
U decembru 1994. u Vladi RBiH, pri kojoj je bio Štab, gospodin Dizdar pod prijetnjom zahtijeva da neopozivo dam ostavku i prepustim da to radi
regularna policija. Ta odluka je donesena kao odgovor na naš projekat pod imenom Stećak, koji je podrazumijevao upoređivanje stvarnog stanja sa našom bazom podataka. Tu bi se vidjelo da mnogo toga fali! Naprimjer, cijela izložba Blago franjevaca „Sedam stotina godina na tlu BiH“.
Bez obzira što im je Vlada zabranila, crkva je to preko UNPROFOR-a odnijela iz Sarajeva u nepoznatom pravcu!? Od mene Skotland Jard (Scotland Yard) traži, misleći da sam ja odgovorna osoba, da im ja pošaljem katalog te izložbe jer su se na crnom tržištu Evrope, navodno, pojavile slike sa te izložbe. Otišao sam u Interpol i Hajri i Nermi dao to pismo. Šta je dalje bilo – ja ne znam. Dizdaru sam dao ostavku i rekao pred svima: Ovo shvatite kao opomenu, evo vam ostavka! Ali ja znam šta su moji ljudi spasili do sada, o tome posjedujemo kompletnu dokumentaciju. Ako bude falio i jedan papirić – ja ću vas goniti do neba!
Sutradan sam dobio poziv da se javim u 9. brdsku brigadu, gdje je komandant bio Ramiz Delalić Ćelo. Tako je prestao sa radom Štab, ukinut od onih od kojih smo čuvali blago BiH!!!
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
