Kako sam preživjela pad na Bjelašnici

Kako sam dobila novi život…
Bila je to obična februarska nedjelja. Topla, bez snijega. Južina.Te nedjelje, prije tri godine, dobila sam šansu za novi život. U Babinom dolu se okupila ekipa osmero planinara. Plan je bio popeti se na Opservatorij, spustiti se do Bivka, popiti piće i do 5 popodne se vratiti kući. No, te nedjelje sve se odigralo potpuno drugačije.
Sjećam se da sam prije polaska našem vodiču, Dragom, rekla da sam obula čizme za snijeg jer su mi planinarske gojzerice bile mokre od pohoda na Vranicu, na kojem smo bili dan prije i da nisam opremljena za penjanje na vrh.

Odmahnuo je i rekao da ne brinem, jer ionako se nećemo penjati na vrh. Rekla sam mu i da mi je hladno i da sam ponijela crvenu skijašku jaknu. “Onda nju obuci, a tu spakuj u ruksak”, samo je domahnuo. U tom trenutku nisam znala da će mi ta crvena jakna i taj natrpani ruksak par sati kasnije spasiti život.
U podnožju planine ispratilo nas je sunčano vrijeme, no kako smo se penjali ka vrhu udari vjetra su bivali sve snažniji, orkanski, i jedva sam se održavala na nogama. Prilično umorna osjećala sam jaku vrtoglavicu. Kad smo ušli u bunker na vrhu rekla sam Dragom da imam vrtoglavicu, a on mi je rekao da popijem malo vode, pojedem neki slatkiš i da ćemo odmah nakon toga krenuti dalje.

loading...

Ubrzo smo krenuli prema izlazu, a vani su nas dočekali olujni udari vjetra. To je posljednja slika koju pamtim tog dana. Imam amneziju do nekog trećeg ili petog dana u bolnici. Kao da je sve ostalo zaključano negdje u mojoj podsvijesti. U međuvremenu sam se prisjetila nekih slika, no i danas mi ih je teško hronološki posložiti. Priču o nesreći sam sklopila iz djelova priča kolega koji su bili sa mnom na Bjelašnici i momaka iz Gorske službe koji su me spašavali. Danas, kad pričam o toj nesreći, čini mi se kao da prepričavam dokumentarac koji sam gledala o nekoj crvenokosoj djevojci koja je sletila u Kotlove…


Nakon izlaska iz bunkera na Opservatoriji zaputili smo se Jospipovom stazom sa sjeverne strane planine, prema Bivku, preko uskog grebena, povrh Kotlova. Činilo nam se da ćemo taj dio puta na vrhu planine proći jednostvano i brzo. No, nije bilo tako. Ono s čim taj dan niko od nas nije računao je vrlo zaleđena uska staza i olujni naleti vjetra, na momente i do 130 km/h. Dragi je krenuo na vrhu kolone, praveći u zaleđenoj stazi stope kojima smo trebali gaziti tih 200-tinjak metara grebena. Išli smo u koloni, jedno iza drugog, no u jednom trenutku naišli smo na potpuno zaleđenu strehu. Ispod nas su bili Kotlovi. Zloglasna provalija na vrhu Bjelašnice, na visini od 2000 mnv, nalik na potkovicu, duboka 400-500 m.
Na toj ledenoj plohi od udara vjetra sam se okliznula, pala na koljena i trbuh i otklizala se kao niz tobogan u provaliju. Sve se desilo u djeliću sekunde. Olujni naleti vjetra su me naprosto otpuhali niz liticu u Kotlove, u provaliju duboku više od 400 m. Uz zloglasno fijukanje vjetra prolomio se moj stravičan vrisak. Dragi se okrenuo, vrisnuo i uhvatio se za glavu kad je vidio gdje sam pala. Znao je da su Kotlovi provalija prepuna oštrog stijenja i da se taj pad teško može preživjeti. U paničnom strahu i nevjerici se pokušao nagnuti nad provalijom ne bi li vidio gdje sam pala i kako mi se može pomoći, no naleti vjetra su ga potpuno neočekivano otpuhali sa ivice litice i pao je uz sami rub provalije prekriven oštrim stijenjem i od posljedica tog pada je zadobio teške povrede glave i trupa od kojih je preminuo vrlo brzo, zaustavivši se na vrhu provalije.


Prestrašno. Imao je samo 28 godina…Bio je vrstan planinar, zaljubljenik u prirodu, ljubitelj adrenalinskih sportova, jednostavno neustrašiv. Ni danas ne vjerujem da ga nema…
Šta se sa mnom u tom trenutku desilo ostaje vječna misterija. Gdje sam i kako pala? Kako sam izbjegla to oštro stijenje na vrhu provalije i kako nisam slomila vrat i kičmu? Koliko dugo sam bila u toj provaliji? Jesam li bila pri svijesti? Kako sam se izvlačila s mjesta na kojem sam pala? Sjećam li se šta se dešavalo dok sam čekala pomoć?
Jedina slika koju nosim u glavi je slika dugačkog hodnika na kojem sam vidjela prekrasnu svjetlost…biće da je to bio ulaz u portal drugog svijeta. Nisam bila spremna za njega ili nisam upamtila password za taj portal, pa su me morali vratiti natrag na ovaj svijet…na popravni…
Moje kolege su se, nakon mog i Dragijevog pada, u potpunom šoku, izvukli na sigurni dio staze i ubrzo, nakon što su pronašli signal, obavijestili Gorsku službu.
Ko je bar jednom u životu skijao na Bjelašnici zna da su Kotlovi provalija sa vrlo oštrim stijenjem koju svi planinari, skijaši i borderi izbjegavaju u širokom luku, jer se pad u tako opasnu provaliju ne preživljava.
Spasioci su krenuli u akciju u nekoliko različitih smjerova nastojeći doći do nepristupačnog terena na Kotlovima.
Ta sjeverna strana planinskog vrha naprosto jezivo izgleda i tog dana su Kotlovi i stijenje na njemu izgledali poput ledenjaka u potpunosti prekriveni ledom.
Neki su alpinisti, nakon nesreće, izjavili da nismo bili iskusni planinari, da nismo bili dobro opremljeni, da se nismo trebali kretati tom stazom pri tako jakom vjetru, da je Dragi bio neiskusan vodič… Sve su to samo nagađanja.

Jedina prava istina je da smo pogrešno procjenili vremenske uvjete. Taj dan smo se našli u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu i zbog te naše pogrešne procjene desio se niz nesretnih okolnosti koji su rezultirali stravičnom nesrećom. Jesmo li je mogli izbjeći to je danas potpuno nevažno, jer je nemoguće bilo šta popraviti.Naivno smo mislili da možemo savladati jake nalete vjetra i zaleđenu stazu. Bili smo neoprezni i mislili smo da možemo nadmudriti planinu.Trebali smo se spustiti skijaškom stazom i nipošto se ne kretati zaleđenom stazom preblizu provalije, bez obzira da li smo bili potpuno opremljeni ili ne. Preveliku cijenu smo platili taj dan zbog naše greške. To je jedina istina.
Helikopter koji je nadlijetao vrh Bjalašnice nije se mogao spustiti na Opservatoriju, a Armin iz GSSa je na dnu provalije uočio crvenu jaknu, onu s početka teksta. Pronašao me je oslonjenu na leđa, okrvavljenog, izgrebanog lica, kose rasute po licu, sa rukama koje sam pružala prema njemu, dajući signale da sam živa, trepćući očima. Bila sam oslonjena na ruksak, onaj s početka ove priče, koji mi je uprkos padu i dalje bio na mojim leđima. Mjesto na kojem me pronašao bilo je stotinjak metara daleko od mjesta na kojem sam pala, jer su iza mene ostali krvavi tragovi u snijegu. Bila sam u stanju šoka, s masivnom politraumom, jakom hipotermijom, gubila sam svijest…
Zamotanu u tri aluminijske zaštitne folije prebacili su me motornim sankama do Babinog dola gdje me čekalo vozilo Hitne pomoći i helikopter Oružanih snaga BiH, spreman za evakuaciju u KCUS.

Svaki minut je bio važan za moje spasavanje jer sam već bila prilično pothlađena. Nakon slijetanja helikoptera u KUM oko 17 h započela je bitka za moje preživljavanje. U tom trenutku sam imala 29°C, u vrlo kritičnom stanju masivne politraume i dramatične hipotermije. Od siline udara desna bedrena kost gotovo se sva smrskala, kuk i karlica su napukli, a plato lijeve potkoljenice se rasuo. Hrskavica u koljenu lijeve noge potpuno smrskana, imala sam posjekotinu na desnoj butini, napuknuće tri pršljena, napuknuće nekoliko grudnih rebara i duboke ogrebotine na licu i dlanovima. Vrat i kičma su nekim čudom bili potpuno očuvani, bez ozbiljnih povreda, svi unutarnji organi nepovrijeđeni, bez unutarnjeg krvarenja, što je bilo apsolutno nevjerovatno, obzirom da sam pala sa minimalno 300 m visine.
Niko sa sigurnošću ne može reći kako sam pala u provaliju, kako mi kičma i vrat nisu povrijeđeni. Da li sam prvo pala na desni bok i slomila butnu kost, pa se odbila i ponovo pala na koljeno? Kako sam se nakon takvog pada našla na leđima u polusjedećem položaju? Je li mi ruksak amortizirao pad i spriječio povrijeđivanje kičme? Kako nisam slomila niti jednu ruku, lakat, izvrnula skočni zglob?
Trebala sam hitno na operaciju, no to nije bilo moguće izvesti zbog stanja vrlo izražene hipotermije. Sa KUMa sam prebačena na Kliniku za anesteziju i reanimaciju, gdje je započela bitka za moje preživljavanje. Hipotermijska koma, delirijum i šok, prijeteća embolija pluća i srca, dvije masivne operacije koje je majstorski izveo prof.dr. Gavrankapetanović…

Potom mjesec i po dana oporavka na Klinici za ortopediju…Šta sam sve prošla i doživjela na Koševu tih dana može stati u jedan oveći roman. 4 mjeseca sam bila nepokretna jer se nisam smjela osloniti niti na jednu nogu…Svi mišići na nogama su atrofirali nakon samo tri sedmice boravka u bolnici. Valjalo je ponovo naučiti hodati. Naučiti hodati na štakama. Naučiti se popeti uz stepenice. Sve ispočetka. Svaki dan, 4-5 sati dnevno narednih 6 mjeseci sam vježbala u garaži naše kuće s dajdžom prof. Ešketom, majstorom kondicijskog treninga, koji je radio sa svim poznatim exYU i BH košarkašima, rukometašima, fudbalerima.

Da nije bilo njega i njegovog žestokog gestapovskog drila i moje čelične volje i beskrajne upornosti nikad se ne bih oporavila, niti bih ponovo prohodala. A prohodala sam nakon samo 4 mjeseca, što niko nije mogao ni sanjati. Moji doktori, ortopedi i fizijatri, kažu da sam samo ja bila u stanju napraviti takvo čudo. Zbog svoje čelične volje, divovske upornosti i sulude energije. Kažu da sam beton. Iron lady, sa šipkom u desnoj nozi i šarafima u lijevom koljenu.


Danas sve ovo o čemu pričam izgleda kao neki san, no nerado priznajem da je to bio pravi pakao. Kako sam se tako sjajno oporavila, odakle mi snaga i hrabrost za sve to, kako sam ja električni miš podnijela činjenicu da ne mogu hodati, da moram ispočetka učiti hodati, trčati, voziti auto…Uskoro ću vam i to ispričati…
“You do not know how strong you are until being strong is the only choice you have.” Bob Marley
RIP Dragi Novaković, 7.2.2016.-7.2.2019.