Milorad Dodik je najtrajniji, najbogatiji i najekstremniji politički lider u BiH

Na posao dolaze kad hoće, idu čim im dosadi, plaće primaju i za eklatantni nerad, a običan svijet najviše iritiraju njihove pratnje. Ne, nije riječ o ženama, već ekipi snagatora koji im krče put i(li) cestama voze s upaljenim rotacijama kršeći baš sve propise. I tako iz mandata u mandat, nesmjenjivi, nezamjenjivi, traju li traju. Koliko dugo?

S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina prebogata političarima, jer smo zemlja sa 14 vlada i isto toliko parlamenata – da ne računamo lokalnu samoupravu – pozabavit ćemo se s tri najisturenija igrača i njihovim naj, naj, naj biografijama.

Najbogatiji je nesumnjivo Milorad Dodik (1959). Na Dedinju ima vilu, na imanju u Bakincima čak tri, porodični biznis poklopio je desetine hektara zemlje s voćem: kada su ga novinari svojedobno pitali za sukob interesa jer je vlada s njim na čelu dala tromilionski kredit IRB-a njegovom sinu za uzgoj voća, odgovorio je: “A šta treba, da se dijete drogira?” U firme preko kojih ostvaruje (ostale) poslove najviše je upućeno američko ministarstvo finansija, koje mu je odalo priznanje kao dvostrukom osvajaču crne liste SAD-a.

Danas se i SNSD, ali i entitet RS, glatko mogu upisati u imovinu lidera koji bez mrve zadrške promovira mržnju protiv svega što je drugo i drugačije, uključujući nesrbe, neistomišljenike, novinare, LGBTQ – piše Oslobođenje

No, samo oni s (pre)dugim pamćenjem znaju da je i s najdugovječnijim političkim stažom. Karijeru je počeo kao predsjednik Skupštine opštine Laktaši: bilo je to 1986, u vrijeme bivše Jugoslavije, da bi na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. postao član Skupštine SRBiH kao kandidat Saveza reformskih snaga Ante Markovića.

Tokom rata – pazi sad! – osnovao je Klub nezavisnih poslanika, važio za opoziciju kasnije osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, održavao dobre veze sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem i zaradio nadimak Mile Ronhill jer je, tvrdilo se, bio najvještiji u opskrbama ratne zone cigaretama. Nedugo nakon Daytona (1996) osniva vlastitu stranku, a kao dašak svježeg vjetra na Balkanu – kako ga je nazvala kasnije američka državna sekretarka Madeleine Albright – na NATO krilima osvaja vlast.

Sve poslije je legenda: i njegova pretvorba iz socijaldemokrate u autokratu, i njegovo okretanje leđa Zapadu, i zaljubljenost u Putinovu Rusiju, i njegov žal za ratnim zločin(c)ima protiv kojih je i javno svjedočio. Danas se i SNSD, ali i entitet RS, glatko mogu upisati u imovinu lidera koji bez mrve zadrške promovira mržnju protiv svega što je drugo i drugačije, uključujući nesrbe, neistomišljenike, novinare, LGBTQ populaciju i sve što miriše na Zapad i demokraciju.

Najodaniji Dodikov partner ne stanuje u Banjoj Luci, već u mostarskom naselju gdje je zbog porodičnog dvorca površine 2.000 kvadrata promijenjen i tok rijeke Radobolje. Dragan Čović (1956), lider Hrvatske demokratske zajednice BiH, samo na prvi pogled ima znatno kraću političku karijeru od Dodika.

Njegovi suvremenici i za njega tvrde da je kao istaknuti član SKJ prije rata djelovao u tadašnjem mostarskom gigantu, fabrici borbenih aviona Soko. Kako god, Čović oduvijek slovi za najmudrijeg političara u BiH: tokom rata je vodio Soko, za rad naručivao zarobljenike, naravno Bošnjake, no nikada nije odgovarao.

Zapravo se puno češće pravdao za potpise ćirilicom, nego za Soko, no politici se punim plućima posvetio tek iza Daytona, potpredsjednik HDZ-a postao 1998, da bi član Predsjedništva BiH postao na općim izborima 2002. Godine 2005. optužen je za korupciju, smijenjen odlukom OHR-a i izabran za lidera HDZ-a.

Jedna optužnica je postala 14 predmeta, dokazi su nestajali, on oslobođen, a u međuvremenu je uspio pod šešir HNS-a okupiti sve stranke s hrvatskim predznakom i vratiti se u Predsjedništvo BiH 2014. Najveći mu je politički neprijatelj Željko Komšić, kome osporava da je Hrvat. Dodiku ne osporava baš ništa, i sam je sretno posjetio Putina iako slovi kao najveći Europejac u BiH.

Najkraći liderski staž u ovom trio fantastiku pripada Bakiru Izetbegoviću (1956), s obzirom na to da je na čelo SDA, Stranke demokratske akcije koju je utemeljio njegov otac Alija, došao 2015, nakon smrti Sulejmana Tihića, koji ga je ubjedljivo porazio na partijskom kongresu 2009. No, već godinu kasnije upravo ga je Tihić kandidirao u Predsjedništvo BiH u kome je ostao dva mandata.

Iz današnje perspektive, bila je to neka druga SDA, koja je u demokratizaciju bh. društva koračala istim takvim mjerama u vlastitim redovima paralelno gradeći dobre političke odnose s drugim partijama u zemlji. Što Izetbegović ne samo da nije prepoznao kao put vrijedan nastavka već se zdušno založio za posve drugačiji kurs.

SDA je danas partija s kojom hoće samo Komšićev DF, a od stranih državnika turski predsjednik Erdogan koji je u međuvremenu postao i porodični kum Izetbegovićima. Na posljednjim općim izborima 2022. Bakir Izetbegović je ubjedljivo poražen u trci za Predsjedništvo države.

To što za njega nisu glasali ni tradicionalni birači SDA, nedavno je objasnio njihovom brigom za BiH koja ih je motivirala da – kako je posvjedočio – glava porodice zaokruži njega, a hanuma (turski: supruga) lidera DF-a. U spektru opravdanja vlastitog poraza ne preže ni od poetskog 10 na jednoga: Oni svi, a ja sam, ponavljao je da bi argumentirao okus stranačke pobjede koju pripisuje u vlastiti uspjeh.

Njegovo vođstvo SDA je neupitno, kao i politička karijera njegove supruge: Sebija Izetbegović je udarna pesnica stranke u Sarajevskom kantonu, direktorica najveće zdravstvene ustanove u BiH, Kliničkog centra u Sarajevu, no nedavno je ostala bez magistarskog zvanja i profesure na Medicinskom fakultetu, odlukom Senata Univerziteta u Sarajevu. Bračni par Izetbegović i ustanovljeni manjak ispitnih obaveza na postdiplomskom studiju smatra političkim progonom i odmazdom političkih protivnika, ovi drugi pak upravo njih dvoje doživljavaju kao najveći balast i same SDA.

Najpoznatiji ovdašnji supružnici imovinu svake vrste ravnopravno dijele, uključujući i vilu na Poljinama, sarajevskom Baverly Hillsu. I još jedno naj: u njegovom je mandatu najviše esdeaovaca završilo na crnoj listi SAD-a.