“Na Tuzlanskoj Kapiji ubijali mladost a tamo u na Vračaru u Beogradskoj školi mladi su ubijali mladost”

Uvijek na ovaj datum 25.05 bilo jutro ili dan oboje krenu u nekom unutarnjem nemiru i nervozi moga uma i moga tijela. Toliko nevinih, i radosnih mladih duša pokušalo je samo prošetati a još mlađi mališani da pogledaju sve te mlade osmjehe ili tek onako slučajno su se našli tu negdje pored.

Slučajno ili ne više nikome nije ni važno jer njih više nema. Svi oni, bili su puni života i radosti. Jednake radosti kao i mali trogodišnji Sandro Kalesić koji se igrao dok ga je prijatelj Asmir učio da lupa od sto kao po bubnjevima.

Pročitao sam da je Sandrov otac Dino Kalesić a što je negdje zapisao Salih Brčić , kazao da je Mali Sandro bio tu na Tuzlanskoj Kapiji jer on i njegova supruga odnosno Mama malog Sandra zajedno slavili godišnjicu braka.

Piše: MIRZA DERVIŠEVIĆ

O smrti malog Sandra na Tuzlanskoj Kapiji njegov otac Dino kaže:

“Sandro je tražio svoju stolicu i sjeo je na nju pred sam pad granate. Odjednom je odjeknula eksplozija i sve oko nas je bilo u prašini. Pogledao sam prema Sandru, samo se rukom držao za uho i pomalo je jecao. Mislio sam da je od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogodjen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi plašeći se nove granate. Ja sam ga primakao sebi stavio ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, odmakao sam ga i vidio krv samo jedna mala rupica kao zrno riže. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.”

Otac malog nevinog Sandra, Dino Kalesić kazao je da na regalu u stanu gdje danas žive još uvijek stoje okačene jedne male kopačke za fudbal. Trogodišnji Sandro Kalesić u njima nikada nije odigrao niti jednu utakmicu.

Mali Sandro Kalesić imao je skoro samo tri godine kada je ubijen granatiranjem Tuzlanske Kapije…. piše Times.

Sandro Kalesić 1992-1995

Često se zamislim pustim tihu suzu tek da niko ne vidi i ne primijeti pa onako utučen pitam se kakvo zlo to mora da proradi u čovjeku da svjesno svojom voljom i voljom drugih ugase jedan nevini život a kamoli sedamdeset i nešto mladih života koji nikada sigurno nisu toliko stari da bi imali vremena da i slučajno malog mrava zgaze. Pitam se da li se ti ljudi uopšte kaju ili bi to zaista ponovo svjesno uradili, sem toga da li je moguće pokajati za toliko počinjeno zlo!?

Pitam se da li postoji posebno mjesto u paklu odnosno džehenemu za ovako zle ljude. Nadam se da se njihovo pokajanje ne prima pa čak bez obzira bila otvorena ili zatvorena vrata “Tevbe” (vrata pokajanja).

Da li je Karma bila brza ili spora da li ih je Svemogući Bog kaznio odmah ili čeka pravi čas koji samo On kao Veliki arhitekta svih Svijetova poznaje kada je najpogodniji.

Pa barem ako ništa pitam se stide li se i je li ih strah ako ne ljudi onda dragog Boga ili… Da li ti ljudi uopšte vjeruju u Boga i onaj svijet?

Gledam u daljinu s prozora dok razmišljam o malom Sandru, moj pogled u daljine Katarskih pustinja, Perzijskog zaljeva i modernog svijeta ne može da pobjegne od signala koji srce šalje mome umu. Puštam ponovo tihu suzu okrenut leđima prisutnima kako ne bi primijetili u meni najglasniji “KRIK”. Udahnem duboko protrljam oko i pravim se da mi je nešto upravo u oko palo.

Niko me nije primijetio dobro je. No misli i dalje trepere ka jednom pokušavam izveesti svoj stari trik koji uvijek u ovakvim situacijama uspjeva. Skrećem pogled kontra pustinji. Zamišljam kako pokušavam da od rahmetli Emira Talovića – Tale otmem loptu iz koja se nalazi ispred njegovih nogu dok me on mjestu dribla i okreće za 360 stepeni, međutim ne ide. Prebacujem sliku u šesnesterac i zamišljam kako mi drug Ruli nakon što je povaljao cijeli bok za sobom nabacuje loptu da dam gol glavom a ja fulam prazan na staroj otkrivenoj Blatuši u Brčkom dok još bila pod otvorenim nebom. Ni to ne uspjeva a uvijek uspje da smete tužne misli u mojoj glavi.

Iako se tako zamišljen sve to pitam i krivim sebe što ne mogu za sve te nevine duše napisati po barem riječ ili rečenicu ali se nadam da će priča o malom Sandru otići daleko i podsjetiti na sve žrtve i svu mladost koju su neki zli ljudi oduzeli njihovim roditeljima tog nesretne 1995. godine današnjeg datuma Tuzlanske Kapije.

Pitam se jesmo li daleko ili još bliže od tada pa sve do sada. Je li zlo raslo ili je samo tinjalo oko nas ili samo čekalo priliku negdje tamo poput umrtvljene ćelije koja čeka svoje buđenje. Šta smo napravili kao društvo, kao civilizacija da li iskorak ka naprijed ili 1995 koraka nazad!?

Onda se sjetim nedavnog masakra u školi u Beogradu kom je trinaestogodišnjak iz čista mira usmrtio 9 učenika škole koju je pohađao jednog zaštitara i ranio sedam drugih učenika. Među njima ubio je i kćerku čovjeka koji je radio ovdje u Kataru baš kao i Ja a kog sam poznavao…

Njegova kćerka također nije dočekala svoju maturu a ubio ju je dječak iz njene škole. Dok su svi nastavnici i drugi u panici bježali ona je odlučila da zaštiti svoje drugove od zla te je skočila na dječaka koji je pucao po njezinim drugarima. U toj nesreći i pokušaju da spriječi zlo nažalost izgubila je svoj život. Ona je heroina novog vremena i bila je na pravom putu zdravog odgoja njezinih roditelja.

No ono što želim da kažem jeste da negdje u dubini itekako postoji paralela između onoga koji je naredio granatiranje Tuzlanske Kapije i dječaka koji je počinio masakr očevim oružjem u školi koju je pohađao.

Ta paralela koja povezuje ovaj dvojac istih ciljeva su roditelji odnosno odgoj roditelja koji se bez obzira na starosnu dob refleksira kad tad za tenurak u kom đavo povuče okidač zla u njima. Uvjeren sam da su roditelji obojicu učili pogrešnim stvarima koje djeca nebi trebala znati za svoje godine, bez obzira na visok ili srednji stepen inteligencije kod djeteta neke stvari moraju slijediti normalan tok od abnormalnog to je pravilo koje se mora slijediti i nije uzalud napisano jer “Ćuk je Ćuk, a Vuk je Vuk”.

Zatočeni smo u univerzalnom svijetu paradox-a gdje su starci na Tuzlanskoj Kapiji ubijali mladost a tamo u na Vračaru u Beogradskoj školi mladi su ubijali mladost zbog nezdravih poteza roditelja, da to je svijet nažalost u kom živimo. Možda niko nebi ni pucao da ga njegovi ili nečiji roditelji nisu naučili tome, jer niko nije saam naučen.

Jesmo li zaista napredovali od kamenog doba ili ka njemu uporno težimo ili da li ustvari u njemu živimo a sve ono što je lijepo mi ustvari samo sanjamo kroz snove, dok se budimo sa brigama o ratama kredita i ishodima sportkih prognoza kako bi te rate platili dok uporedo rođenu djecu zanemarujemo te ih čak ni ne saslušamo!?

Sjedam u tišinu uzimam svoj telefon i kucam ovaj tekst koji upravo čitate morao sam ga napisati tužan je, ali barem toliko mogu doprinjeti za malog nevinog Sandra kako bi što više ljudi saznalo za TUZLANSKU KAPIJU s ciljem da se zlo više nikada i nikome ne ponovi ma ko god i gdje god da oni bili…

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79