Nekada košarkaš Zrinjskog a danas svećenik: Loptu je zamjenio kaležom

Bivši košarkaš koji je svojevremeno igrao i za HKK Zrinjski iz Mostara, Don Luka Klarica proslavio je mladu misu u rodnom Sinju u subotu. U nedjelju je, na poziv župnika, održao župnu misu pred vjernicima u Svetišu Gospe Sinjske. Novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s njim odmah poslije, na samom izlasku iz sakristije.

Bivši mladi košarkaš (1989.) loptu je zamjenio kaležom. Evo što je novinarima rekao, pun zanosa i života:

Iz kojeg mjesta stižu Klarice?

“Djed je doša u Sinj iz Raštevića, malog mjesta pokraj Benkovca, prije šezdeset godina.”

Šta ga je dovelo?

“Posao, “milicija”… (smijeh)”

Djed “milicajac”, unuk svećenik, baš je baza! Onda se skrasio u Sinju. Kako se zvao?

“Stanko”.

Ali vi ste već pravi Sinjanin, je l da?

“Naravno! Rođen, školovao se, završio srednju ekonomsku školu, a poslije u Splitu završio Pravni fakultet. Uz sve ove druge obveze, sport, košarku i slično.”

Znači, dva fakulteta, svaka čast.

“Ispada tako.”

Šta vas je odvelo na Pravo? Možda ne znate više ni sami.

“Svakako činjenica da je studij bio izvanredni, pa sam mogao uskladit zahtjeve profesionalnog sporta i faks, a i otac mi je pravnik i smatra sam da je logičan slijed – ako ne bude ništa od košarke, kao što nije ni bilo – krenut zajedno s ocem u tom poslu.”

Jesu li vas ozljede odvratile od košarkaške karijere?

“Ne, već svećenički poziv.”

Zar nije najprije bila ozljeda?

“Nakon ozljede, još sedam godina sam igrao. A i nakon ozljede uopće nisam zamišljao ni u snovima da ću bit svećenik. U vrijeme te ozljede još sam imao ogromne želje i ambicije da napravim košarkašku karijeru.”

Jeste li bili religiozni u djetinjstvu i mladosti?

“Rekao bih da sam bio kršćanski poganin. U Svetom pismu piše da neki kršćani imaju naličje pobožnosti, a snage su se njezine odrekli.”

Šta to znači?

“To znači da sam znao otić na svetu misu i nosit krunicu oko vrata, a iznutra san bio pun mulja i blata. Nisam živio na način autentičnog i predanog kršćanstva. Takav sam bio, kad izađem vanka zadnji odlazim iz diska i svašta nešto sam radio… Ako se to može nazvat religioznošću – onda sam bio religiozan.”

Tada biste sigurno rekli da ste religiozni, je'l da?

“Točno, rekao bi da san religiozan, ali danas vidin da to nema veze s vjerom.”

Kad ste osjetili zov u svećenićki red?

“Presudan trenutak bio je prilikom jedne molitve na susretu molitvene zajednice, a ja nisam uopće očekivao da će se to dogodit. Odjednon me prožeo Duh Sveti izvana i iznutra.”

Kako skužite da je to Duh Sveti, a ne nešto drugo?

“Zato što je to vatra Duha Božjeg. Obuzme vas ogromna toplina, ljubav, zahvati cijelo vaše biće. Prožima vas ogroman mir, a ja nisam očekivao da se takvo nešto može dogodit.”

Znači, vi niste molili s nakanom da se tako nešto dogodi?

“Došao sam na taj susret molitvene zajednice jer san imao neku veliku muku i tjeskobu, želio sam se riješit toga. Nisam očekivao ovo što se dogodilo. Međutim, od tog susreta, od tog zahvata…”

Koliko traje taj zahvat?

“Bilo je u više navrata, a tog prvog puta trajalo je nekoliko minuta, gdje me Duh Sveti protresao, cijelo biće je izvana podrhtavalo, to je sila izvana.”

Stvara li to neku paniku, nervozu?

“Ne! Stvara jednu ogromnu radost i uzbuđenje. Nije to podrhtavanje od straha. Ti vidiš da je Bog prisutan jer u srcu vlada mir i radost. To je posebno uzbuđenje tijela i duše od susreta sa živim Bogom.”

Znači, ne želi čovjek u tom trenutku da se to prekine?

“Ja sam htio da se to još i pojača! To je samo izvana ušlo u srce i srce se rasplamsa. Počeo san se znojit od te miline.”

Je li to najjača emocija koju ste osjetili u životu?

“To je bila najfascinantnija emocija, neusporediva s bilo kojom drugom. Ove druge emocije većinom su dolazile kao podražaj naslade moje naravi. Najveću emociju koju čovik može osjetit, svjetovan čovik, je rođenje djeteta ili možda intiman odnos muža i žene, ali Božja emocija sve to nadilazi. Zašto? Jer je ona nadnaravnog porijekla. Ona dušu uznosi pred Boga i toliko te opija iznutra svojim mirom i radošću da je to neusporedivo sa svim ostalim. Jer ti znaš da svaka druga emocija s vremenon splasne, ali ovo ispunjava dušu i ne želiš nikad iz tog stanja izać. To je direktni doticaj Neba.”

Bolje od trice ili košarkaške titule?

“Bolje od trice za pobjedu sa zvukom sirene… (smijeh)”

A što je bio izvor tjeskobe i muke zbog koje ste išli na tu molitvu?

“Kaže Sveto pismo, zbog neznanja gine moj narod. A grijeh je zapreka. Kad čovjek griješi, psuje, mijenja žene, čini preljub, kad ogovara i čini razna nedjela, to je zapreka da se milost s neba spusti u ljudsku dušu. I kad je čovjek dugo u takvom stanju ne može bit povezan s dotokom te milosti. Kaže Pismo da je plod duha Božjeg u ljudskom srcu mir, radost, blagost, velikodušnost, strpljivost. A oni koji žive isključivo po požudi i udovoljavajući tjelesnoj naravi, kakve će imat plodove? Bit će srditi, tjeskobni, ljutiti, bit će nepokorni, neposlušni, bit će zavidni. U njihovim će se dušama nataložit sve ono što su svojin životon posijali. Eto, to se meni dogodilo.”

Što?

“Takav način života rezultirao je takvim stanjem moje nutrine.”

Ali vas je onda milošću Božjom, koju ne znamo objasnit, obuzeo Duh Sveti?

“Da, to je iskustvo koje su imali milijuni kršćana. To nije baš rijetka pojava. Kad bi se to događalo rijetko, značilo bi da je Bog pristran. Kaže meni majka: “Sine, ti si izabran. Ne mogu ja tebe shvatit, jesi naporan, samo govoriš o Bogu.” Osam godina je to govorila. Kad je prošlo osam godina, kad je ona doživila to iskustvo, rekla je: “Sine, tek te sad razumijem.”

A šta je ona doživila?

“Kad je imala životnu ispovijed koja je trajala dva i pol sata doživila je ogromni zahvat Božje ljubavi i Duha. Pismo kaže: “Tražit ćete me i naći ćete me, jer ćete me svim srcem tražiti’”. Znači, Bog nije pristran i ne daje se polovičnom tražitelju. Srce se treba širom otvorit. Vjerujem da se to dogodilo i majci, i bratu, i meni. Tko nije to doživio, od srca mu preporučam neka zavapi i traži Boga svim srcem.”

Koga imate u obitelji?

“Brata oca i majku.

Kako je otac sve doživio?

“On je jako ponosan, radostan i zahvalan Bogu. Jako je dobar i moralan čovjek.”

Šta su roditelji po zanimanju?

“Otac je umirovljeni policajac.”

Majka?

“Medicinska sestra je bila, sad je u mirovini.”

Imena?

“Miroslav i Jasna.”

Brat?

“Krešimir.”

Šta on radi?

“Ima tvrtku za knjigovodstvo.”

Kako je prošla mlada misa i fešta u subotu, koliko je bilo ‘svita’?

“Bilo je… dosta ‘svita’. (smijeh) Od srca hvala mojim Sinjanima šta su s Božjom pomoću organizirali ovako veličanstvenu feštu, to samo rijetki mogu.”

Biće se ne smije ni reć koliko ‘svita’, ha-ha-ha…

“Još sam pod dojmom, bilo je tako radosno, ljudi su bili puni emocija, mislin da nema čovjeka koji nije pustio suzu. Gospodin i Gospa su bili na djelu. Vjerujem da je Bog mnoge zahvatio svojom ljubavlju. Vremenske prognoze su bile da će sigurno padat kiša, a kad smo izašli iz crkve sunce se pojavilo i tako je trajalo cijelo vrijeme.”

Jesu li cure plakale od žalosti ili radosti?

“To tribate njih pitat. (smijeh) Kad sam ušao pod šator i vidio sve te ljude koji mi žele čestitat, koji me podržavaju i vesele se, reka san u sebi: “Bože, koja bi šteta bila da san se oženio, ničega od ovog ne bi bilo. (smijeh)”

Zbilja to tako doživljavate?

“Naravno! Bog mi je, kao što kaže i moje mladomisničko geslo, sva radost mog život, On će ispunit želje srca moga. Brakova i života ima nesretnih, a kad otvorite srce Bogu morate bit sretni, Bog vas ispunjava i to vam obećava.”

Koliko se janjaca ispeklo?

“Ja mislim, trideset i tri.”

Isusove godine! Kakvi su bili?

“Neman pojma, nisam se ni okusio. Šest sati sam se pozdravljao s ljudima, od srca im davao svoj mladomisnički blagoslov, znao sam da je to samo jedan takav dan u životu i nisam to htio zaustavit ni trenutkon neke svoje gladi za hranom.”

Ništa niste okusili?

“Fetu ili dvije pršuta. I to je sve.”

Kakav je osjećaj danas stati pred svoj narod, držati im propovijed ili udijelit blagoslov?

“Radosno! Nisam ni očekivao da će me župnik pozvat, bilo je to navečer oko devet sati i nisam se mogao ni spremiti, preplavljen osjećajima s mlade mise i ručka. Ali radost jednog dana prilila se na drugi, na nedjelju i na ovu misu.”

Šta mlad svećenik sanja pred mladu misu? Ima li tremu, može li zaspat?

“Nevjerojatno, i pred đakonsko, i pred svećeničko ređenje, a i pred mladu misu ja sam kao beba spavaa. Iako sam “tremaroš” po prirodi, svjedok sam milosti Božje na djelu. Znači, kad izađem pred oltar, Bog mi daje da se opušteno osjećam. Mnogi me to pitaju. Ja kažem, vjerujte, prije izlaska iz sakristije ja sam napet, osjećam neku napetost. A onda Bog u tebe pošalje onaj oganj koji utiša svu nervozu, tjeskobu ili slično.”

Nema ni leptirića u želucu? Nervoze kao pred ispit?

“Nema ničega. To se u kršćanstvu zove djelatna milost. Možeš bit na mukama i u panici prije izlaska pred vjernike, ali kad On nastupi, sve muke utihnu. Čovjek ne može utišati svoju srdžbu, svoju ljutnju i svoj strah samostalno. Ne. Samo kad Bog želi, on spusti ruku svoju na tebe. A ja svjedočim da je On na djelu.”

Je li nekad bilo cura?

“Bilo je, Bogu hvala, mlad sam, zdrav i normalan muškarac. Bio sam i u vezama i imao djevojke.”

Oće li se sad javit, čestitat?

“Da, javile su se i čestitale, kao svi drugi.”

Je'l im drago?

“Duboko vjerujem da je svim ljudima drago da san sretan i radostan u svom svećeničkom pozivu.”

Služba je u Rijeci, je li tako?

“Da, suodgojitelj bogoslova, vicerektor. I vikar u župi na Kozali. Zanimljivo, kada sam se došao zavjetovat Gospi Sinjskoj i molija da mi pomogne prepoznat volju Božju u svom životu, da je, zajedno s njon izvršim – a to je bilo 14. ožujka 2015. godine – taj dan smo išli na gostovanje, igrat u dvoranu na Kozali u Rijeci. Eto, šest godina poslije, moja prva svećenička služba je da ću biti vikar u župi na istoj toj Kozali. Ispada da je Gospa trenutačno odgovorila i uslišila moje molitve. Hvala joj od srca na tome”, rekao je Luka Klarica u razovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Don Luka Klarica je bio vrlo talentiran košarkaš i bio je standardni član mladih reprezentacija Hrvatske u kojima je igrao zajedno s Mostarcem Bojanom Bogdanovićem.

‘Nevolje’ kroz ozljede počele su 2010. godine. Zanimljivo, Klarica je u tom razdoblju igrao za Zrinjski. Na pripremama u Čitluku doživio je tešku ozljedu i pukli su mu križni ligamenti.

Nakon teške ozljede posvetio vjeri i postao je član Molitvene zajednice “Dobri pastir” koju je vodio bivši nogometaš Goran Granić. Desetak godina kasnije sve je rezultiralo mladom misom. 


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79