Nije nedostatak konobara slučaj samo u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, već u cijeloj regiji gdje ima mnoštvo turističkih atrakcija i u kojoj postoji višedecenijska, pa i višestoljetna historija i tradicija ugostiteljstva (EPA)
Stariji znaju kazati kako na Balkanu nikad neće manjkati krivih drva i budala, ali treba tu dodati i potcjenjivanja – pored pametovanja oko fudbala, u potcjenjivanju drugih smo najjači i najbolji. A golemu glavobolju napravilo je i potcjenjivanje konobara i drugih radnika u ugostiteljstvu.
Širom Sarajeva, Bosne i Hercegovine, pa i regije traže se konobari, iskusni ili ne, bez obzira na godine, spol… Pogledajte konkurse, objave na društvenim mrežama, pa i istaknute natpise „potreban radnik“, „traži se konobar“, „upošljavamo“ po ugostiteljskim objektima, pekarama i drugdje.
Jedan od sarajevskih ugostitelja je nedavno kazao kako nudi platu od 600 eura i sve beneficije koje posao nosi, ali da konobara nema. Polovina tog iznosa prije nekoliko godina je bila uobičajena plata „jer se namiri na bakšišu“ – tako su se čak i hvalile „gazde“.
Čini se kako će ih gazde zlatom plaćati kako bi gosti restorana, slastičarni, kafana i sličnih ustanova dobili uslugu.
Plaćanje šamarima
Konobara nema, glavni razlog je spomenuto potcjenjivanje, a jedno od objašnjenja krije se u posljednjoj riječi prethodnog pasusa.
Dakle, riječ je „usluga“ i „usluživanje“ koju su mnoge gazde i šefovi raznih sala miješali sa „slugom“ i „služenje“.
Umjesto kao ključni dio radnog tima, kao ljudi koji su direktna veza sa gostima, kao one osobe koje mame klijente osmijehom, pričom i uslugom, tretirani su konobari i konobarice često kao sluge koja se plaćaju prijetnjom, pa čak i šamarom, da ne spominjemo mizerne dnevnice.
Da ne spominjemo kako su često svoj bakšiš morali dijeliti sa gazdama, kako su nerijetko radili „na riječ“, odnosno bez ugovora, prijave, osiguranja. Da ne spominjemo kako nisu znali satnicu, da se nisu mogli liječiti, da nisu znali kako će kući ako se vlasniku „etabliranog objekta“ zalomi društvo veseljaka koji do rano ujutro ne izlaze.
Uvijek je bila priča kako aplikacija za takve poslove ne nedostaje, kako uvijek ima mladih koji će za sitniš nositi tacnu i kako će biti prinuđeni raditi uz prijetnju da „niđe neće radit’ ako ne bude sluš'o“.
Zaista se takve stvari i dešavaju još uvijek – da ozlojeđeni „gazda“ koristi poznanstva i, ukoliko čuje da je radnik koji mu je nezadovoljan otišao, „sređuje“ otkaze
Korona virus
Dalje, naredni razlog za nedostatak radnika u ugostiteljstvu je (još uvijek aktuelna) pandemija korona virusa.
U jednom periodu su ugostiteljski objekti bili zatvoreni, da bi potom bili polako vraćani u funkciju, ali ne i radni uvjeti – konobaricama, konobarima su nuđeni kratkotrajni (često jednomjesečni) angažmani bez ikakve sigurnosti za iole duži period.
To je nagnalo mnoge da se odluče za prekvalifikaciju, pa su tacnu, kecelju, uniformu zamijenili volanom dostavnog vozila, radom u nekom skladištu, komercijalnim predstavljanjem neke firme ili nekom drugom pozicijom gdje su uvidjeli benefite rada u okviru radnog vremena, smjena, dolaska kući u neko normalnije vrijeme, te izostanka poslodavaca koji će kalkulirati da li će im dati platu za taj dan, sedmicu ili mjesec dana.
Naravno, najveći uzrok je egzodus mladih ljudi sa područja Balkana zbog boljih životnih uvjeta „tamo daleko“ – od Kanade, preko Zapadne i Centralne Evrope, sve do Australije. Dosta je mladima borbe sa nacionalistima, fašistima i korumpiranim političarima svih nivoa i svih političkih opredjeljenja.
Eto, ovih dana su bh. parlamentarci izglasali sebi povećanje plate od 250 eura, dok penzionerima na kapaljku i na mizerne procente povećavaju mizerne penzije.
„Zar da to čekam, da mi neki nacionalista udjeljuje mizeriju zvanu mirovina ili penzija, ako je dočekam od bolesti“, govori mi prijatelj dok se polako sprema za odlazak u Njemačku.
Sve rjeđe se čuje: ‘Hoćemo li ono Vaše?’
Puno je komentara tipa „mladi se ne bore“, „nisu zainteresirani za rad“, „lakše je otići u Njemačku i tamo kupati bakice nego se ovdje boriti“… Zašto se neko mora boriti za osnovne ljudske, životne stvari kao što je pravo na plaćen posao? Zašto strahovati da li će moći raditi kada odluči napredovati, zašto se brinuti zbog suludih vlasnika koji ni od čega ne prezaju?
Da se razumijemo i da još jednom navedem: nije ovo slučaj samo u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, već u cijeloj regiji gdje ima mnoštvo turističkih atrakcija i u kojoj postoji višedecenijska, pa i višestoljetna historija i tradicija ugostiteljstva.
Nasmijane konobarice i konobari su nas uvijek privlačili u restorane i kafane; majstori slastica mamili svojim virtuoznim kolačima, sladoledima; maestri kuhinje bili su lična karta ne samo restorana i hotela, već i cijelih gradova.
Toga je, čini se, sve manje, sve rjeđe se dešava da čujemo: „Pa odavno Vas nije bilo, kako porodica i zdravlje? Idemo li ono Vaše standardno: prvo kafice i kisela, pa ćemo dalje vidjeti“, kada gosti dobiju osjećaj sigurnosti, povjerenja, domaćeg okruženja…
Nabrojani faktori uništavaju ovaj sektor privrede i života brže nego što smo svjesni jer je ljudima preko glave neizvjesnosti i straha od svega i svakoga.
Da li i dalje mislite kako će „uvijek biti neko ko će tacnu nosat'“ za mizeriju? Piše AL JAZEERA
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
