Govorio mi je: ‘Namjerno ću te pogaziti

Jedva čekam priliku da to slučajno napravim. Umrijet ćeš, znam što ću reći policiji, nitko mi neće moći ništa’. Bila sam potpuno obeshrabrena, osjećala sam se kao da se nemam kome obratiti – govori nadalje i dodaje kako se nakon nekoliko mjeseci ipak vratila suprugu. Vratila se, kaže, zbog straha, nepovjerenja u sustav koji joj tad nije pomogao.

Nije željela nikoga drugoga izlagati nasilju koje je ona trpjela. Mislila je da ako se već mora iživljavati na nekome, neka to bude na njoj. Osjećala je kao da nema od koga tražiti pomoć. Njezin suprug je tad koristio lijekove i, kako kaže, bio je miran. No čim je terapija prestala djelovati, ponovno je počelo nasilničko ponašanje.

– Tad sam ga kazneno prijavila za nasilje. Bio je na uvjetnoj te ju je prekršio. Iako je trebao biti u zatvoru, zbog bolesti mu je određeno obavezno psihijatrijsko liječenje, ali nitko ga nije kontrolirao. To ne postoji u našem sustavu, što je veliki problem.

Kad sam ga prijavila, policajac mi je prigovarao zašto to nisam prije napravila. Bio je iznimno neugodan i djelovao kao da me osuđuje – tiho dodaje. Razočarali su je i liječnici. Naime, očajna žena je zvala suprugovu psihijatricu kako bi joj rekla da on ne pije terapiju, no medicinska sestra joj nije dala ni priliku da dobije doktoricu, samo je rekla da to nije moguće.

– To jutro sam pobjegla. Prethodno sam nekoliko dana bila zatočena u kući. Posvuda me pratio, telefoni su bili razbijeni. Prijetio mi je da će me ubiti, isjeći, da mu nitko neće moći ništa. Koliko je bolestan, toliko je i inteligentan, zbog čega je još opasniji. Ipak, uspio je, na svoju štetu, napraviti mali propust koji sam iskoristila te tako spasila djecu i sebe – u jednom dahu prepričava naša sugovornica.

Ovaj put otišla je zauvijek. Ne misli se više vraćati zlostavljaču.

Nasilnik je danas u istražnom zatvoru, no nesretna žena ne vjeruje sustavu. Već ju je iznevjerio nekoliko puta te sumnja da će ovaj put biti drugačije. Strahuje da će se on izvući s nekoliko mjeseci boravka u instituciji. Nakon toga će, kaže, on imati priliku biti slobodan, a djeca i ona će morati i dalje bježati i skrivati se iako ništa nisu krivi.

– Danas sam bolje. Nakon godina i godina zlostavljanja imala sam nesanice i bolove u želucu, ali već neko vrijeme sam u Sigurnoj kući i više ne osjećam posljedice. Znam da ću se fizički oporaviti, a nadam se da će mi i psiha zacijeliti od trauma – zaključuje.

Sličnu priču govori nam i druga žena (48), koja se također nalazi u jednoj hrvatskoj sigurnoj kući. Za potrebe ovoga teksta nazvat ćemo je Željka. Nakon 15 godina braka, kad su joj djeca odrasla, napokon je skupila hrabrosti i pobjegla od izvanbračnog partnera nasilnika.

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79