Njemica Petra s mirovinom od 700 eura odlučila se preseliti na Balkan i živjeti bolje

Iznureni neimaštinom ili pak materijalno neugroženi, ali umorni i ljuti na sistem koji podržava nepotizam, ohrabruje poltrone i nagrađuje konformiste, Hrvati sele iz zemlje u kojoj država slabo funkcionira, rijetko čini ono što joj je funkcija. Odlaze gdjegod, mnogi u Njemačku.

Bosanskohercegovački autor Srđan Šarenac napravio je dokumentarni film o Nijemcima koji pak sele na – Balkan. “Bugarski san” bit će prikazan na ZagrebDoxu u srijedu 7. listopada u kinu Studentski centar. Šarenac se bavi emigracijom siromašnih Nijemaca. Za razliku od ovdašnjih umirovljenika, oni imaju “odstupnicu” – s mršavim njemačkim mirovinama ugodniju starost mogu živjeti u istočnoj Europi.

Protagonistica filma Petra Kallenbach umirovljenica je koja mjesečno ima 700 eura, od toga 490 potroši na stanarinu:
“Jedan dan sam si kazala: nije bitno gdje živim nego da živim tamo gdje si mogu omogućiti bolju kvalitetu života za manje novca… Jer, ovdje nemam izbora. Cijena stanarine ići će samo gore i gore, a moja mirovina će ostati ista.” Srđan Šarenac dobio je njemačku stipendiju Nipkow, četiri mjeseca proveo u Berlinu radeći na scenariju za “Bugarski san”, istraživao priču o tome kako je Bugarska postala obećana zemlja mnogim Nijemcima. “U Njemačkoj, koja je najbogatija država Europske unije, postoji ranjiva skupina građana – autohtoni Nijemci, u sedamdesetim, osamdesetim godinama života, cijeli su svoj radni vijek radili u Njemačkoj, po 35, 40 godina, a sad ne mogu preživjeti od minimalnih mirovina koje iznose oko 700 do 800 eura mjesečno. Ti umirovljenici ne prihvaćaju da je starost kraj života, oni drže da je starost mogućnost za novi početak”, govori Šarenac.

Mnogi od njih sele se u zemlje istočne Europe, odlaze na teritorij koji je njima terra incognita, u zemlje u kojima nikad nisu bili, vjerujući da ih na nekoj udaljenoj, nepoznatoj adresi, čeka bolji život. “Snimajući ‘Bugarski san’ htio sam razbiti predrasude. Iz pozicije Balkana gledamo na Njemačku kao savršenu zemlju, mislimo da tamo teče med i mlijeko. Želio sam razbiti taj stereotip, pokazati da i u Njemačkoj postoje siromašni, kao što su ti njemački umirovljenici. Podaci govore da je broj siromašnih umirovljenika u Njemačkoj od 2006. godine do danas porastao za 50 posto te da će u sljedećih 20 godina doći do novog povećanja broja siromašnih umirovljenika”, kaže Šarenac za Jutarnji list.

Po Berlinu je obišao puno siromašnih ostarjelih Nijemaca, na koncu odlučio raditi film o 65-godišnjoj Petri Kallenbach. Kallenbach njegova kamera prati u hamburškom stanu, žena čisti stan napučen detaljima u kojem je puno kičeraja koji za Kallenbach ima emotivnu vrijednost. Dok briše prašinu s tih stvari zapravo se polako oprašta s kućom i Njemačkom, mentalno priprema za selidbu u zemlju o kojoj jedva da išta zna i gdje je, pokazat će se, nitko ne čeka. Jer, Bugarin s kojim se preko Google prevoditelja dopisivala i izmenjivala romantične mailove naposljetku se neće pojaviti, uzalud će ga dugo čekati na praznom kolodvoru Kavarne, grada u koji se doseljava.

U Kavarni je mjesečna stanarina 155 eura, tamo joj od mirovine ostane dovoljno da može živjeti neopterećena financijama. Nije njezina priča rijetka. Samo u Bugarskoj živi 10.000 za njemačko društvo presiromašnih njemačkih umirovljenika. One koji imaju primanja manja od 917 eura njemačka statistika i skala drže i službeno siromašnima. “Snimanje je trajalo jako dugo, ovo je moj prvi film na njemačkom i bugarskom, a filmski fondovi uglavnom podržavaju autore koji se bave temom iz svoje države. Četiri su me godine uzastopno odbijali na filmskim fondovima, mnogi su mi savjetovali da film na njemačkom treba snimati Nijemac, no nisam odustao. Uz podršku Kreativne Europe, programa Europske unije, te koprodukciju Al Jazeera Balkans uspio sam napraviti film koji je dobio ocjenu 4,7 od publike kao jedini film iz regije u natjecateljskom program Al Jazeera Balkans Doc Festivala”, zadovoljno će autor. Koliko god da su obje Europa, Njemačka i Bugarska dva su svijeta.

Kallenbach sanja preseliti se sa svojim šesnaest godina starim psom, Lunom. “Razlika je između Bugara i Nijemaca, Nijemci drže pse u kući, Bugari u dvorištu”, objašnjava joj Bugarka koja joj u Njemačkoj pomaže na internetu pronaći stan u koji će preseliti u Bugarskoj. Kallenbach brine da novi smještaj nema puno stepenica, Luna boluje od artritisa, teško se kreće. “Pas je jako star, možda i crkne prije nego što ona dođe kod vas”, na telefon će Bugarka potencijalnom stanodavcu s druge strane žice, u Bugarskoj, dok posve drugačijim riječima i porukama umiruje njemačku umirovljenicu koja stoji pored nje i kojoj prevodi razgovor. Kallenbach slika, među ostalim slika sebe i Dumitrua, svojeg dalekog bugarskog partnera čije mailove prevode Google i Tradukki. Naslikala je sebe i Dumitrua u zagrljaju, njihove glave su pune puzzli, doslovce. Žena je jaka duha, ostavlja dojam da joj je čaša uvijek do pola puna. Ipak, jasno joj je da bi je Bugari mogli gledati kao bogatu Njemicu, makar njoj kad u Njemačkoj plati stan i režije ostaje tek – osamnaest eura. Brine je i kakav je zdravstveni sustav u Bugarskoj, kući, pripremajući se za odlazak, pokušava učiti težak joj slavenski jezik, ćirilica je dodatno zbunjuje…

U odsjaju staklena lustera iza kojega je komoda s porculanom naslućujemo što se sve događa u Kallenbach dok se pakira za Bugarsku. Valja ponijeti, govori radniku koji radi selidbu, prepariranu vranu, fotografiju Hitchcocka s pticom… sitnice koje čine njezin život. U jednom od sljedećih kadrova Njemica bere divlje izraslo cvijeće ispred svojega novog, bugarskog doma, u dvorištu iza skrpane, improvizirane ograde, piše Jutarnji list. Okupljeni oko kompjutora i Google Translate stranice, Petra i Danka, Bugarka generacijom bliska Petri Kallenbach, te Dankin unuk, razgovaraju. “Gdje mogu staviti sušiti veš?” tipka Njemica. Bugarska upire prstom vani, kroz prozor, tamo može prostirati rublje; sistem sušenja je Petri posve nov, nikad takvu koloturu nije vidjela, na što Bugarka zadovoljno, ističući kvalitetu, kaže da je to “njemački sistem”. U bugarskom je podstanarskom stanu hladno, njemačka se umirovljenica grije novokupljenim dekama, grli termofor, kašlje, s prozora gleda neprivlačnu okolinu, bugarsku svakodnevicu…, ali nema komociju da se preda duhom. Otada je prošlo vremena, i danas je Petra Kallenbach u Kavarni, živi ondje već šestu godinu.

Vlasnica je umjetničke galerije. “Volio bih da moj film potakne raspravu, da na neki način dovede do toga da se govori o toj siromašnoj generaciji treće životne dobi. Tko na Balkanu provede radni vijek, od mirovine ne može živjeti. Ovdje je normalno da po tri generacije žive zajedno u istom stanu, jer mlađi pomažu starije, umirovljenike, a stariji mlađe koji pak nemaju ni svoj stan niti dovoljno novca za unajmiti tuđi i voditi odvojen život. To je svakodnevica”, Šarenac vjeruje da dokumentarni film ima snagu ne samo pričati velike priče već ponekad i inicirati promjene u društvu. “Snimio sam film ‘Dvije škole’, koji govori o božićnom nogometnom turniru koji je spojio učenike dviju škola što dijele istu zgradu u Travniku.

Nedugo nakon što je napravljen film uklonjena je željezna ograda koja je dijelila učenike škole koji uče prema nastavnom programu na bosanskom jeziku od učenika škole koji uče prema nastavnom programu na hrvatskom jeziku.”


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79