Novi život Stranke za BiH: Svi usponi i padovi od Harisa Silajdžića do Semira Efendića

Da u politici postoji život poslije smrti najbolji je dokaz Stranka za Bosnu i Hercegovinu (SBiH), koja je posljednjih dana ponovo medijski hit nakon iznenađujućeg pojačanja iz komšijskog rivala na političkom spektru – Stranke demokratske akcije (SDA).

Dolazak Semira Efendića, mladog i ambicioznog načelnika sarajevske Općine Novi Grad, upumpao je energiju u zaboravljenu i uspavanu, a podobro i marginaliziranu političku organizaciju bez koje se nekad nije mogla zamisliti nijedna vlast, nijedan upravni i nadzorni odbor, politički spin ili odgovor na njega.

Stranka za BiH petnaestak je godina bila nezaobilazan subjekt svih političkih dešavanja u našoj zemlji, od osnivanja 1996. godine sve do pada na izborima 2010. godine, bolje rečeno do poraza njenog osnivača, lidera i personifikacije cijele organizacije – Harisa Silajdžića u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Kad je u oktobru 2010. godine “samo” 117.240 Bošnjaka i onih koji se tako osjećaju glasalo za Silajdžića te ga u utrci za drugi mandat u Predsjedništvu ostavilo iza novih zvijezda na političkom nebu Bakira Izetbegovića (SDA) i Fahrudina Radončića (SBB), popularni “Hare” dobio je 45 hiljada glasova manje od budućeg člana Predsjedništva, a od Radončića 25 hiljada. To se iz ove perspektive i gledajući tih 117.240 glasova i ne čini kao malo, ali je za SBiH i stranku tog profila to bio potpuni debakl.

Stranka za BiH živjela je cikluse, uspone i padove, u skladu sa statusom svog predsjednika, gdje su ostali ugledni članovi bili samo prateće osoblje kojem lider daje snagu i legitimitet. Posebno to dolazilo do izražaja u u kontekstu stalnog zapostavljanja razvoja lokalnih organizacija, stranačke baze – kičme svake prave i ozbiljne stranke. Kritičari su tih godina pisali da je Stranka za BiH = Haris Silajdžić, nešto što se posljednjih godina povlači za Demokratsku frontu i njenog lidera Željka Komšića.

A ta 2010. ne bi bila tako bolna da oni prethodni izbori 2006. nisu bili slavodobitni. Silajdžić je tada bio u punoj formi osvojivši svoj prvi i jedini mandat u Predsjedništvu s nevjerovatnih 350.520 glasova, sakupivši čak 200 hiljada glasaova više od kandidata i tadašnjeg predsjednika SDA Sulejmana Tihića (153.683) ili 233 hiljade više nego će sam osvojiti četiri godine kasnije.

Bila je to Silajdžićeva osveta nakon poraza četiri godine ranije od Tihića sa samo 13 hiljada glasova razlike i odlaska u Istanbul kad je Stranku za BiH privremeno vodio Safet Halilović. Silajdžić se vratio u velikom stilu prvo oborivši “Aprilski paket ustavnih promjena” da bi onda izdominirao jednom od najboljih populističkih kampanja u historiji demokratije u našoj zemlji. Čuvena kampanja “100 posto BiH” u sebi je krila lajtmotiv Silajdžićevog cjelokupnog političkog angažmana, kao i same Stranke za BiH – ukidanje Republike Srpske.

Silajdžić je svih tih godina vukao stranku, kako stranačke liste na izborima, tako je i vodeći je od koalicije do koalicije stalno ostajao u vlasti. Ulazio je i u paktove s prirodnim saveznicima – SDA, kao i ljevicom – bivši dio platformske vlasti na početku milenija. Ljevici je tih godina bilo nezamislivo koalirati sa SDA te je SBiH bio nezaobilazan koalicijski partner za sve.

Zanimljivo je iz ove perspektive i vremenske distance uočiti da pad SBiH korespondira s odlukom lidera ljevice Zlatka Lagumdžije da nakon izbora 2010. godine prvi put uđe u pakt sa SDA.

Nakon Silajdžićevog konačnog povlačenja 2012. godine Stranka za BiH i dalje je osvajala solidan broj glasova, naravno ni blizu kao u zlatna vremena, ali malo je kome bila interesantna, daleko od ključnih procesa i bez lidera kojeg su voljele kamere, žene i politički protivnici. Šalu na stranu, Silajdžić je, tehnički gledano, vjerovatno najbolji bošnjački političar posljednjih desetljeća, sa čijim se međunarodnim ugledom nijedan domaći rival nije mogao mjeriti.

Neulaganje u stranačku bazu te fokusiranost samo na lidera i prateće ekonomsko-političke lobije stajalo je Stranku za BiH kasnije marginalnosti. Prateće ešalone pojelo je vrijeme ili su utočište našli u nekim novim političkim projektima, a interesni centri preselili su se na druge adrese, bliže strankama koje su obnašale vlast.

Novom lideru Ameru Jerlagiću, direktoru Elektroprivrede BiH iz zlatnog doba SBiH, dat je zadatak rekonstrukcije stranke, koji bi, znajući genezu problema, bio prevelik zalogaj za bilo koga. SBiH je na narednim izborima izgubio parlamentarni status na državnom nivou, da bi nakon izbora 2018. godine ostao na samo jednom poslaniku u Domu naroda FBiH i pet kantonalnih zastupnika. Poređenja radi, SBiH je 2008. godine od ukupno 42 imao čak osam zastupnika u Parlamentu BiH. Jerlagić je kao kandidat za člana Predsjedništva 2018. godine dobio ukupno 9.655 glasova, koliko je Silajdžić osvajao u samo jednoj općini.

Nakon novog rođenja prošle i ove sedmice poletjela su brojna pitanja šta nekad velika stranka može s novim i mladim liderom, ali malo ko je počeo povlačiti paralele između Silajdžića i Efendića. Razloga je nekoliko, a prvi i najočitiji je dob lidera.

Efendić je još uvijek u formativnim političkim godinama i do danas je politički djelovao skoro isključivo na općinskom i kantonalnom nivou. Kako će se snaći s nacionalnim političkim temama, dalje od Centra “Safet Zajko” i lokalnih projekata koje je već apsolvirao, vrijeme će pokazati.

Novom lideru Stranke za BiH je 37 godina. Tek za osam će biti u dobi kada je Silajdžić prvi put postao ministar vanjskih poslova BiH, a za čak 13 godina kad je kao prvi od svih disidenata iz najjače bošnjačke stranke, kao Efendić nekidan, kazao svom predsjedniku Izetbegoviću “Allahimanet” (jedan Aliji, drugi Bakiru) i otišao u izazov novog političkog projekta.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79