Oglasio se Puhalo nakon brojnih reakcija u javnosti: Još nisam dobio dokaz da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete

U nastavku prenosimo autorsku kolumnu Srđana Puhala koji je pisao za portal analiziraj.ba.

Sve je počelo 2015. godine, kada sam napisao blog „Djecu vam neću oprostiti“, u kojem sam na fin način pokušao da ukažem na sve nelogičnosti oko broja djece koja su ubijena u Sarajevu tokom rata. Birao sam riječi, davao podatke, objašnjavao zašto je važno da se to precizno utvrdi.

Od tada do šestog maja ove godine taj tekst se mnogo puta našao u javnom prostoru i ništa se nije desilo. Ignorisale su ga institucije, političari, mediji, a o pojedincima ne vrijedi ni pričati. Čekao sam sedam godina da se nešto desi i onda sam šestog maja odlučio da napišem novi tekst koji će biti malo drugačiji, koji će biti provokativan i tvrđi.

I dobio sam reakciju: društvene mreže su eksplodirale.

Šta smo novo saznali o broju djece ubijene u Sarajevu?

Ništa. Ono što smo znali 2015. godine znamo i sada. Broj od 1601 ubijenog djeteta u Sarajevu prvi put se spominje još 1996. godine u izvještaju Zavoda za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine, a kasnije se ta tabela pojavila još jedanput u publikaciji “Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi”.

I to je to.

Svako ko iole poznaje metodologiju popisa žrtava u ratu zna da broj bez određenih podataka o žrtvi ne znači ništa, a tih podataka o 1601 djetetu nema.

Podsjetiću vas da je 1996. godine taj isti Institut tvrdio da je u Bosni i Hercegovini poginulo više od 200.000 ljudi, što je duplo više od stvarnog broja žrtava.

Onda je neko iskopao nekakav izvještaj UNPROFOR-a u kojem se takođe spominje da je tokom rata ubijeno 1500 djece u Sarajevu, naravno, bez precizne dokumentacije kojim bi potkrijepio ovaj broj.

Sada to mnogi „eksperti“ na društvenim mrežama uzimaju kao krunski dokaz da je 1601 dijete ubijeno u Sarajevu.

Istovremeno, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu ponavlja da on ima podatke o 524 ubijena djeteta, uz ogradu da su to preliminarni rezultati, koji se, eto, nisu mijenjali od 2010. godine.

Mirsad Tokača je imenom i prezimenom dokumentovao ubistvo 614 djece civila i 77 maloljetnika koji su stradali kao vojnici.

Udruženje Muslimana za antigenocidne aktivnosti (kakav naziv organizacije!) navelo je 1997. godine da je u Sarajevu ubijeno 579 djece.

Magazin Dani u specijalnom prilogu 2008. godine predstavio je spisak nastradalih Sarajlija – na tom spisku se našlo 642 djece.

Na spomeniku djeci ubijenoj u Sarajevu uklesano je 520 imena.

Svi ovi brojevi su dva ili tri puta manji od broja 1601.

Da li je vrijeđanje žrtva ako uočite ove nelogičnosti i želite da vam sistem utvrdi tačan broj ubijene djece u Sarajevu, 27 godina nakon završetka rata?

Zašto je uvreda za žrtve ako sam ponudio svoj novac za nešto što su Bosna i Hercegovina, Federacija BiH i Kanton Sarajevo trebali davno da urade?

A sad malo o reakcijama na moj tekst

Glavni huškač protiv mene je Emir Suljagić, koji se na društvenim mrežama ni jednog trenutka nije bavio sadržajem teksta već je kroz svoje konstrukcije pokušao da sebe predstavi kao jedinog zaštitnika bošnjačkih žrtava. Potom se Suljagić, ne birajući riječi, ustremio na omalovažavanje Mirsada Tokače, iako je nekada tog istog Tokaču hvalio na sva usta i koristio njegove podatke kada je pisao o bošnjačkim žrtvama u Republici Srpskoj. Na kraju svoje histerije priznao je da ne zna koliko je djece ubijeno u Sarajevu. Ipak, pohvalio je metodologiju Instituta za istraživanje zločina, koji ima podatke za 524 ubijena sarajevska djeteta. Ljubitelji Emira Suljagića, osokoljeni njegovim bijesom i prostaklukom, krenuli su s vrijeđanjem, omalovažavanjem i prijetnjama meni i drugima koji se nisu slagali s njima.

Pridružio mu se i doktor nauka Hikmet Karčić, koji je na Twitteru napisao: „Dovoditi u pitanje brojke je oblik negiranja zločina i genocida.“ Sada sam postao i negator genocida, a zna se kako treba s takvima.

Novinarka Al Jazeere Dalija Hasanbegović me nazvala populistom i čovjekom željnim pažnje, zaboravivši koliko su me puta ona i njena televizija zvali uglednim političkim analitičarem i socijalnim psihologom. Tada im moj egzibicionizam nije smetao. Moju ponudu da me pozove u emisiju da otvoreno razgovaramo o ovoj temi je odbila jer ne bi da „hrani“ moj egzibicionizam.

Slično se ponašala njena kolegica s Televizije Hayat Amina Bešo, koja je obećala da mene neće ugostiti zbog suza roditelja ubijene djece.

Znači, ništa od dijaloga.

Novinar Danijal Hadžović mi je posvetio kolumnu u Avazu i nazvao me analitičkom starletom, poručivši da „ne serem“ jer nisam dovoljno kompetentan, ne objasnivši kakva kompetencija treba da se uoče nelogičnosti u broju ubijene djece u Sarajevu. Njegove kolege novinari iz Avaza su mudro šutjeli, bez obzira na to što su ovu „starletu“ veoma često zvali za izjave praznicima, nedjeljom i u nedoba.

Novinarka Arijana Saračević je kazala: „Svako ubijeno dijete u Sarajevu tokom agresije ima svoje ime i prezime. Ubijeno je 1601 dijete. I tačka. To su činjenice i o njima se ne raspravlja.“ Zanijemio sam pred tom činjenicom i takvim načinom razmišljanja.

Boro Kontić ništa nije rekao, ali se pozvao na beletristiku, jer neko je Marku Vešoviću za potrebe knjige „Poljska konjica“ kazao da je u Sarajevu ubijeno 1500 sarajevske djece, a onda je dodao da su brojevi nebitni, jer: “Ko ubije jedno dijete, ubio je svu djecu svijeta.”

A onda je reagovao i Dragan Bursać, što je najava srpskog „autošovinističkog“ rata.

Prvo me očinski prekorio zašto sam se obratio njemu, a ne nadležnim institucijama, previdjevši da se uopšte nisam obraćao njemu već sam citirao tekst sa portala Al Jazeere, koji je počinjao citatom njegovog statusa sa Facebooka.

Zatim je ukazao na to da se „taj strašan broj“ upotrebljava još od 1994. godine, što praktično znači da 1995. godine u Sarajevu nije ubijeno ni jedno dijete.

Potom mi je objasnio da on nije izmislio taj broj, što niko nije ni tvrdio, već da je to „oficijelan broj“ – dok se ne pokaže drugačije. Šteta što se nije potrudio da mi objasni ko je 1601 proglasio oficijelnim brojem i kada, i zašto, recimo, nije kao „oficijelni broj“ uzet broj 524 ili 614. Valjda je tragičnije ako „oficijelni broj“ ima četiri cifre?

Onda mi je biranim riječima objasnio kako taj spisak treba da sastavi stručna komisija objedinivši postojeće „databaze“ i da nam onda kažu koliko je djece ubijeno u Sarajevu. Zaboravlja Bursać da je za 27 godina, od kada je prestao rat, ova država popisala krave, čipovala većinu pasa, uradila popis stanovništva i nikada nije imala vremena da popiše žrtve rata.

Na kraju me dotukao izjavom da mu je „teško što mora govoriti o ubijenoj djeci Sarajeva“ i da obećani novac dam udruženjima žrtava rata.

Kao što vidite, dobio sam mnogo savjeta, prijedloga, ali niko da mi ponudi konkretan dokaz da je broj ubijene djece tačan i potkrijepljen činjenicama.

Šta je ovdje uvredljivo?

Po ko zna koji put sam pročitao svoj članak i ne mogu da razumijem čime sam uvrijedio ubijenu sarajevsku djecu i njihove roditelje?

Zašto je uvreda ako 27 godina nakon rata insistiram da se napokon utvrdi tačan broj ubijene djece u Sarajevu? Ni u jednom svom tekstu nisam tvrdio da je broj netačan, već da nije potkrijepljen činjenicama.

I da, ubistvo djeteta je tragedija i ja to nigdje nisam ni osporio, i o tome sam pisao, ali ne može biti isto ako je ubijeno 614 djece i 1601 dijete, ne budite patetični.

Ipak, cilj je postignut, tabu je srušen, tema je otvorena i sada čekam da svi vi koji napadate mene izvršite pritisak na institucije Bosne i Hercegovine da urade popis svih žrtava rata, a tada ćemo znati i koliko je ubijeno djece u Sarajevu i bilo kojem drugom bosanskohercegovačkom gradu. Tako se poštuju žrtve i njihove porodice.

S. Ako brojevi nisu važni, zašto se onda stalno spominje broj 1601?
P. S. U ratu sam bio vezista.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79