Ovo je čovjek čiji je status nakon potresa odjeknuo Hrvatskom: Udomio je beskućnika, a sada pomaže Petrinjcima

Reper. Vozač. Nesuđeni građevinar. Glumac. Bivši radio spiker i budući otac. Prije svega, Dino More je čovjek koji je dokazao da je Hrvatska zbilja ujedinjena nakon razornog potresa koji je 29. decembra pogodio Petrinju.

S punim kombijem doniranih namirnica za najpotrebitije uputio se na teren koji se još uvijek trese, dok ga je trudna supruga Sunčana čekala kod kuće u Samoboru. – Odmah je znala da ću otići pomoći. Nije bilo upitno jer često donosim takve odluke kada nekome treba pomoć. Javio mi se poznanik da bi oni skupili donacije u firmi i kvartu, odmah sam rekao “idemo” jer sam s njima pomagao i u Gunji i Bosni kad su bile poplave – kaže nam svestrani Dino koji je inače vlasnik tvrtke za prijevoz.

U trenutku potresa bio je na ljestvama s fleksericom u rukama. Tek je nakon trešnje primijetio kapi krvi na podu. – Nosio sam rukavice i nadao se da si nisam slučajno odsjekao prste. Na sreću, radilo se samo o porezotinama koje su riješili flasteri – govori nam 40-godišnjak optimistično.

Njegovu objavu na Facebooku nakon što se vratio iz razrušene Petrinje lajkalo je 40 hiljada ljudi i podijeljena je više od 16 hiljada puta. U njoj je progovorio o stanju u potresom pogođenim mjestima gdje je dostavljao pomoć. Status koji slama srca – Oni najsiromašniji, njima najviše neugodno bilo doći. Praktički sam im na silu natrpao kutije da uzmu doma jer što god ih pitam “ma ne treba”…

Pa jedna gospođa pitala je l’ mi to prodajemo?! Ako itko prodaje tim ljudima vodu i hranu iz kombija…– suzdržava se u statusu od psovanja, ali ga nastavlja optimistično. – Gledaš odrasle ljude koji su ganuti, pričaju sa suzama u očima koliko im znači što svi pomažu sa svih strana. Svi se grle. Vole – piše u nastavku Dino koji je i dalje pun dojmova s terena, ali i u nevjerici što je objava došla do tako velikog broja ljudi. – Nisam očekivao da će toliko ljudi to vidjeti. Došao sam kući umoran i htio se javiti svima koji su mi cijeli dan slali poruke i zvali – govori nam More. – Supruga mi je rekla da objava ima više tisuća lajkova, ali nisam znao ni računao kako će to odjeknuti – prepričava nam.

Da je velikodušan humanist i primjer prijatelja u nevolji, govori i to da je ovog ljeta pružio dom jednom beskućniku, 49-godišnjem Hrvoju. – Sređujemo mu apartman na donjem katu kuće da više ne bude u našoj dnevnoj sobi – kaže nam Dino dodajući kako im Hrvoje često pomaže. – Brine da moja supruga ne mora nositi teret dok ja radim, pomaže oko svih radova na dvorištu i oko vozila i mogu reći da nam je bolji život s njim, nego bez njega! – priznaje oduševljeno. – Hrvoje je ljetos objavio status da ga gazda izbacuje van, da je agresivan te da mu isključuje struju…

Tada je bio u nekakvom hangaru i više nije mogao biti tamo pa je zamolio da mu netko pomogne i zbrine ga na nekoliko dana jer nije imao osobnu iskaznicu pa se nije mogao prijaviti centru za socijalnu skrb – započinje priču o nezaboravnom poznanstvu sa sretnim epilogom. – On se pojavio s punim autom stvari i protrnuo sam. Pomislio sam “Što sam sad napravio?” i on je isto primijetio moj šok pa rekao “Ma ne brini. Neću ti se useliti”. Kroz nekoliko dana razgovora i otvorenog pitanja što će biti s njim, s obzirom na to da nema osobnu iskaznicu niti adresu bio je svjestan da bi mogao završiti u nekom državnom domu pa sam tada odlučio ponuditi da ostane dok se supruga ne vrati – nastavlja Dino.

Isprva se njegova Sunčana nije oduševila idejom, ali uspio ju je razuvjeriti. Bez smještaja i obitelji – Rekla je da ne može živjeti u našem dnevnom boravku i da to riješim prije nego se vrati. Zamolio sam ju da ga upozna i uvjeri se da je dobar. Te večeri nakon što su se prvi put sreli složila se sa mnom – govori Dino dodajući da su tada odlučili da je Hrvoje novi član obitelji, a nedavno je dobio i osobnu iskaznicu s njihovom adresom.– Nije to samo tako – odvojiti dio kuće za neku nepoznatu osobu, ali se pokazao kao dobar čovjek koji želi pomoći. Bilo bi mi užasno žao da završi u nekom domu jer nema nikakav smještaj niti obitelj – govori sramežljivo Dino kojeg život nije mazio i unatoč majci s kojom je u lošim odnosima, ocu koji nije pokazivao razumijevanje za probleme s majkom i lošeg školskog uspjeha, Dino je kao 34-godišnjak odlučio polagati državnu maturu da upiše fakultet pa je tako u 37. godini diplomirao na preddiplomskom studiju komunikologije, a sada je na diplomskom studiju.

Imao sam problematično djetinjstvo jer mi je mama psihički bolesna, ali nikad nije potražila pomoć pa nas je maltretirala cijeli život i to mi je bilo užasno. Zapravo sam cijeli život bio ljubomoran na sve koji su imali normalnu mamu jer ja to nikad nisam imao. Tati sam zamjerao to što joj je sve to tolerirao i dao joj je da histerizira, svaki dan viče, psuje na nas i uvijek bi rekao “Pusti ju, bolesna je, ne može si pomoći”. Ali opet, nije imao izbora jer institucije su uvijek sklone vjerovati majkama, što je razumljivo zbog drugih slučajeva obiteljskog nasilja. S vremenom sam pustio to zamjeranje – iskren je Dino koji priznaje da je jedva prolazio osnovnu školu.

– Bio sam jedan od najgorih učenika. Prosjek mi je bio 2.7 u sedmom razredu. Toliko sam bio loš da sam čitav život mislio da nisam baš nešto pametan, ali sam volio misliti da jesam. To sam shvatio tek kad sam bio s jednom curom koja je bila na doktoratu i rekla mi je “Dobro, stvarno si pametan. Zašto ne bi studirao i učinio nešto s tim?”. Onda sam se odlučio na državnu maturu i morao sve ispočetka jer sam imao toliko loše ocjene da ne bih mogao upisati ni jedan faks – kaže nam, a da je ostvario svoje potencijala iznad vlastitog očekivanja svjedoči to da je bio proglašen najboljim studentom na godini, dobio je čak tri stipendije i Rektorovu nagradu.

Akademsko zalaganje odvelo ga je u Kanadu na jedan semestar, ali dodijeljena stipendija bi jedva pokrila troškove smještaja, tako da je Dino to ljeto radio danonoćno i spavao u šatoru. Po danu je radio kao konobar, a navečer kao dadilja.

– To ljeto sam išao biciklom na more da zaradim novac za Kanadu jer stipendija zagrebačkog sveučilišta nije bila dovoljna ni za smještaj u Kanadi. Od 7 do 17 radio sam u kafiću, a od 18 nadalje bih čuvao klince za jednu obitelj. Spavao bih i organizirao sve za Kanadu u preostalom vremenu – priča nam neumorni humanitarac pa dolazi do dijela kako ga je na aerodromu prije samog ukrcavanja dočekao šok.

– Gospođa je rekla “Vi ne idete nikuda”. Odsjekle su mi se noge – prisjeća se More koji je tada preko Detroita trebao letjeti za Kanadu, ali kad je uputio zahtjev za vizu, tražio je samo onu za Kanadu, a ne i za Ameriku gdje je imao tranzit. – Pokušao sam joj objasniti da samo trebam presjesti u Detroitu, ali ona je meni pak objasnila da ne mogu stati na američko tlo, ako nemam vizu – prepričava nam Dino koji je razočarano gledao kako je avion odletio, a na sažaljenje jedne zaposlenice aerodroma doznao je za najjeftiniju opciju odlaska u Kanadu koju nije lako prihvatio.

– Najjeftinija karta bila je 6000 kuna i mislio sam si “To je više nego mjesečna zarada u kafiću gdje sam radio smjene od 10 sati dnevno”… Otišao sam doma mrtav umoran i napisao status na Facebooku i upozorio sve da ne budu glupi kao ja – kaže kroz smijeh pa nastavlja: “Otišao sam spavati i kad sam se probudio vidio sam da su se ljudi organizirali i skupili čak 3000 kuna za kartu pa sam ja nadodao koliko je još trebalo i zapravo otišao! – sjeća se u nevjerici čuda koje ga je dočekalo nakon velikog razočaranja.

Studirao je i građevinu, ali je od toga odustao. Za razliku od njegovog mlađeg brata Luke koji sada živi u Berlinu. – Uvijek me kopirao. I sad je menadžer. Možda je mlađi, ali je pametniji – zaključuje Dino nasmijano na kraju razgovora.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79