Pogledajte gdje su raspoređeni ruski protivzračni raketni sistem S-400
Jedan od uslova koje Putin postavlja za prekid rata u Ukrajini je garancija da ta zemlja neće postati članica NATO saveza. U međuvremenu je Putin znatno radio na unapređenju vojne tehnologije te je bez obzira na finansijsku podređenost u određenim segmentima postao takmac Zapadu, a prije svega Americi.
To se najviše odnosi na ruski protivvazdušni odbrambeni sistem S-400, koji strateški raspoređuje duž linije koju vjerovatno smatra novom granicom Željezne zavjese.
Putin kroz sistem S-400 vidi svoju Željeznu zavjesu i regionalnu hegemoniju od Arktika do Sirije. Upravo je u Siriji testirao spomenuti sistem, a Zapadu zadaje glavobolju kroz činjenicu da ga razvija i unapređuje prodajom silama poput Kine, Indije, ali i Turske koja je članica NATO saveza. U obrazloženjima svoje politike Putina nećete čuti da govori kako želi globalnu dominaciju, već isključivo da želi spriječiti Američku dominaciju.
U tom kontekstu ruski interes je i da se NATO ne širi dodatno na Balkanu, gdje kroz različite vrste utjecaja miniraju procese za koje su se države same opredijelile.
Tako Rusiji smeta svako širenje NATO saveza, ali se Putin zbog toga često ponaša kao da živi u Sovjetskom savezu te da nezavisne i suverene države nemaju pravo izabrati kojem političkom, ali i vojnom bloku će pripadati.
Zato danas ponovo gledamo i slušamo Putina kako kao opravdanje za agresiju na Ukrajinu koristi terminologiju iz Drugog svjetskog rata, optužujući vlasti u Kijevu da su nacisti i slično.
Putinova agresija je možda i iznenađujuće brzo ujedinila Evropu, koja je iz dubokog sna morala početi razmišljati o pregrupisavanju svojih ciljeva i strategija. Jer neko ponovo želi izraženu blokovsku podjelu Evrope, ali i dobrog dijela svijeta. Taj isti svijet je na još jednoj historijskoj prekretnici. U takvim okolnostima teško je očekivati totalno rješenje, već je mnogo realniji scenarij privremeno zaleđeni status, dok veliki igrači ne odluče drugačije piše Klix.
Stalnim nadogradnjama i osavremenjivanjem, zvanična Moskva želi da njen odbrambeni sistem raketne odbrane S-400 bude sve bolji i bolji, piše američki National Interest u autorskom tekstu.
Navodi se kako je S-400 jedan od najkontraverznijih raketnih sistema trenutno na planeti. Sjedinjene Američke Države nameću ekonomske sankcije državama samo što kupuju ove sisteme, a mnoge svjetske sile su zainteresirane za ovaj ruski proizvod – prošle godine su ugovore potpisale Indija i Kina.
No, zbog čega je S-400 toliko tražen u svijetu i kako se razvio od svog prethodnika S-300, pita se autor National Interesta.
Razvoj S-300 počeo je 1960-ih kao nasljednik zemlja-zrak sistema raketa SAM. U početku je trebao zamijeniti sistem S-75 (SA-2) koji je bio poznat po korištenju protiv špijunskog aviona U-2 i koji je bio raspoređen u Kubi i Vijetnamu. Raketa je testirana 1970-ih, da bi „u aktivnu službi“ bila od 1978. godine.
Primarno unapređenje S-300 u odnosu na ranije sisteme je sposobnost istovremenog korištenja više zraka navođenja protiv različitih meta. Raniji S-25 je mogao također ciljati više meta odjednom, ali je bio izrazito težak i mogao se raspoređivati na fiksna mjesta. Američki SAM-D (koji je potom postao MIM-104 Patriot) bio je prvi američki kopneni sistem sa tehnologijom ciljanja više meta i počeo se koristiti od 1981. godine.
Želja za brzinom
Glavna mušterija novih raketnih sistema bila je sovjetska protivvazdušna odbrana (PVO). Oni su preuzeli prvu verziju S-300, sistem S-300PT. Svi sistemi raketa sa oznakom „P“ su bili za PVO, a novi sistem je imao pokretni TEL (transporter, podizač, lanser) i pokretni radar kojeg su vukli teški kamioni. Ovo je bilo dovoljno za relativno fiksne PVO poslove, ali nije bio idealno rješenje.
Sovjetska vojska je željela ovakve sisteme koristiti u Vijetnamu i na Bliskom istoku, te shvatili kako je ključan brzi raspored kako bi efikasnost sistema bila maksimalna. Za S-300PT je trebalo više od sat vremena da se postavi i bude operativan i to su Sovjeti željeli unaprijediti.
Rezultat tih napora je činjenica da je S-300 dobio izgled koji sada ima: postavljen je na teške kamione MAZ 7910 (premda neke verzije mogu biti postavljene na novije kamione ili neke platforme). Radarski, TEL i sistemi kontrole vatre su svi montirani na kamione. Dodatna oprema za podršku je na lakšim kamionima i cijeli takav sistem, sada poznat kao S-300PS, ulazi u službu 1982. godine, a malo modificirana verzija S-300PMU je na raspolaganju za izvoz. Rakete kojima je opremljen su 5V55R sa dometom od približno 90 kilometara.
Dok je S-300P u obje forme bio u razvoju, to se dešavalo i sa varijantama S-300F za mornaricu i S-300V za vojsku. Potonji je razvijan s namjerom borbe protiv taktičkih balističkih projektila poput Lancea i Pershinga.
Ključna stvar sistema S-300V je to da je imala dvije TEL verzije – TEL sa četiri rakete 9M83 kraćeg dometa (75 km) i TEL sa dvije 9M82 rakete dužeg dometa (100 km) i ovaj sistem je u službi od 1985. godine.
Rođenje aktuelnog sistema
Dalji razvoj obuhvatio je i V i P varijante S-300. Sistemi S-300PM raketa su nastali iz želje da se spoji funkcionalnost presretanja balističkih raketa V sistema sa raketama iz P sistema. Izvozne verzije S-300PM nazivane su S-300PMU i taj razvoj je doveo do nastanka S-400.
Prve verzije novog sistema su nazivane S-300PMU-3 što je ukazivalo treću modernizaciju pokretne verzije zračnog sistema odbrane S-300. Kada je sistem prvi put pokazan na sajmu MAKS 2007, istaknuto je kako je većina vozila jako slična sistemima S-300PMU-2.
No, napredak raketne i radarske tehnologije donijela je „dva puta veći napredak u odnosu na ranije sisteme“ i S-400. Novi radari u novom sistemu ga čine veoma sposobnim protiv skoro svih zračnih meta.
Još jedna bitna stvar S-400 je mogućnost korištenja četiri različita tipa raketa, različitih težina i mogućnosti, zbog čega je ovaj sistem sam po sebi veliki dio slojevite zračne odbrane i jako fleksibilan.
Nove rakete S-400, predvidljivo, imaju i dalji domet od prije – 240 kilometara protiv zračnih meta što je ogroman napredak u odnosu na S-300PMU-1 kojem je maksimalan domet bio 150 km. Novije rakete, poput 40N6, mogu se hvaliti dometom i do 400 km u sklopu sistema S-400.
Šta ovo sve znači za S-400, postavlja National Interest novo pitanje. Navodi se kako je u svome srcu riječ o relativnom mobilnom sistemu napravljenom za zračnu odbranu. Iako predstavlja značajan napredak u mogućnostima i značajno je fleksibilniji od ranijih S-300 varijanti, evolucija S-300 u fleksibilniji sistem je bila prisutna u raznim podvarijantama S-300PMU.
Prema sposobnosti S-400 izgledaju kao znajačan napredak, no one su tu došle kroz spori razvoj S-300 projektila.
Mnogi od naprednih karakteristika, poput presretanja balističkih raketa, promjenjivih i modularnih raketa i ciljanja više meta bili su prisutni kod drugih sistema dugo vremena i može se reći kako S-400 samo razvija postojeću snagu S-300 čime ovi sistemi postaju smrtonosnija prijetnja, zaključuje autor National Interesta.