Pogledajte gdje su raspoređeni ruski protivzračni raketni sistem S-400

Pogledajte gdje su raspoređeni ruski protivzračni raketni sistem S-400


Jedan od uslova koje Putin postavlja za prekid rata u Ukrajini je garancija da ta zemlja neće postati članica NATO saveza. U međuvremenu je Putin znatno radio na unapređenju vojne tehnologije te je bez obzira na finansijsku podređenost u određenim segmentima postao takmac Zapadu, a prije svega Americi.

To se najviše odnosi na ruski protivvazdušni odbrambeni sistem S-400, koji strateški raspoređuje duž linije koju vjerovatno smatra novom granicom Željezne zavjese.

Putin kroz sistem S-400 vidi svoju Željeznu zavjesu i regionalnu hegemoniju od Arktika do Sirije. Upravo je u Siriji testirao spomenuti sistem, a Zapadu zadaje glavobolju kroz činjenicu da ga razvija i unapređuje prodajom silama poput Kine, Indije, ali i Turske koja je članica NATO saveza. U obrazloženjima svoje politike Putina nećete čuti da govori kako želi globalnu dominaciju, već isključivo da želi spriječiti Američku dominaciju.

U tom kontekstu ruski interes je i da se NATO ne širi dodatno na Balkanu, gdje kroz različite vrste utjecaja miniraju procese za koje su se države same opredijelile.

Ovo je Putinova želja: Da li će je uspjeti ostvariti?

Tako Rusiji smeta svako širenje NATO saveza, ali se Putin zbog toga često ponaša kao da živi u Sovjetskom savezu te da nezavisne i suverene države nemaju pravo izabrati kojem političkom, ali i vojnom bloku će pripadati.

Zato danas ponovo gledamo i slušamo Putina kako kao opravdanje za agresiju na Ukrajinu koristi terminologiju iz Drugog svjetskog rata, optužujući vlasti u Kijevu da su nacisti i slično.

Putinova agresija je možda i iznenađujuće brzo ujedinila Evropu, koja je iz dubokog sna morala početi razmišljati o pregrupisavanju svojih ciljeva i strategija. Jer neko ponovo želi izraženu blokovsku podjelu Evrope, ali i dobrog dijela svijeta. Taj isti svijet je na još jednoj historijskoj prekretnici. U takvim okolnostima teško je očekivati totalno rješenje, već je mnogo realniji scenarij privremeno zaleđeni status, dok veliki igrači ne odluče drugačije piše Klix.

Stalnim nadogradnjama i osavremenjivanjem, zvanična Moskva želi da njen odbrambeni sistem raketne odbrane S-400 bude sve bolji i bolji, piše američki National Interest u autorskom tekstu.

Navodi se kako je S-400 jedan od najkontraverznijih raketnih sistema trenutno na planeti. Sjedinjene Američke Države nameću ekonomske sankcije državama samo što kupuju ove sisteme, a mnoge svjetske sile su zainteresirane za ovaj ruski proizvod – prošle godine su ugovore potpisale Indija i Kina.

No, zbog čega je S-400 toliko tražen u svijetu i kako se razvio od svog prethodnika S-300, pita se autor National Interesta.

Razvoj S-300 počeo je 1960-ih kao nasljednik zemlja-zrak sistema raketa SAM. U početku je trebao zamijeniti sistem S-75 (SA-2) koji je bio poznat po korištenju protiv špijunskog aviona U-2 i koji je bio raspoređen u Kubi i Vijetnamu. Raketa je testirana 1970-ih, da bi „u aktivnu službi“ bila od 1978. godine.

Primarno unapređenje S-300 u odnosu na ranije sisteme je sposobnost istovremenog korištenja više zraka navođenja protiv različitih meta. Raniji S-25 je mogao također ciljati više meta odjednom, ali je bio izrazito težak i mogao se raspoređivati na fiksna mjesta. Američki SAM-D (koji je potom postao MIM-104 Patriot) bio je prvi američki kopneni sistem sa tehnologijom ciljanja više meta i počeo se koristiti od 1981. godine.
Želja za brzinom

Glavna mušterija novih raketnih sistema bila je sovjetska protivvazdušna odbrana (PVO). Oni su preuzeli prvu verziju S-300, sistem S-300PT. Svi sistemi raketa sa oznakom „P“ su bili za PVO, a novi sistem je imao pokretni TEL (transporter, podizač, lanser) i pokretni radar kojeg su vukli teški kamioni. Ovo je bilo dovoljno za relativno fiksne PVO poslove, ali nije bio idealno rješenje.

Sovjetska vojska je željela ovakve sisteme koristiti u Vijetnamu i na Bliskom istoku, te shvatili kako je ključan brzi raspored kako bi efikasnost sistema bila maksimalna. Za S-300PT je trebalo više od sat vremena da se postavi i bude operativan i to su Sovjeti željeli unaprijediti.

Rezultat tih napora je činjenica da je S-300 dobio izgled koji sada ima: postavljen je na teške kamione MAZ 7910 (premda neke verzije mogu biti postavljene na novije kamione ili neke platforme). Radarski, TEL i sistemi kontrole vatre su svi montirani na kamione. Dodatna oprema za podršku je na lakšim kamionima i cijeli takav sistem, sada poznat kao S-300PS, ulazi u službu 1982. godine, a malo modificirana verzija S-300PMU je na raspolaganju za izvoz. Rakete kojima je opremljen su 5V55R sa dometom od približno 90 kilometara.

Dok je S-300P u obje forme bio u razvoju, to se dešavalo i sa varijantama S-300F za mornaricu i S-300V za vojsku. Potonji je razvijan s namjerom borbe protiv taktičkih balističkih projektila poput Lancea i Pershinga.

Ključna stvar sistema S-300V je to da je imala dvije TEL verzije – TEL sa četiri rakete 9M83 kraćeg dometa (75 km) i TEL sa dvije 9M82 rakete dužeg dometa (100 km) i ovaj sistem je u službi od 1985. godine.
Rođenje aktuelnog sistema

Dalji razvoj obuhvatio je i V i P varijante S-300. Sistemi S-300PM raketa su nastali iz želje da se spoji funkcionalnost presretanja balističkih raketa V sistema sa raketama iz P sistema. Izvozne verzije S-300PM nazivane su S-300PMU i taj razvoj je doveo do nastanka S-400.

Prve verzije novog sistema su nazivane S-300PMU-3 što je ukazivalo treću modernizaciju pokretne verzije zračnog sistema odbrane S-300. Kada je sistem prvi put pokazan na sajmu MAKS 2007, istaknuto je kako je većina vozila jako slična sistemima S-300PMU-2.

No, napredak raketne i radarske tehnologije donijela je „dva puta veći napredak u odnosu na ranije sisteme“ i S-400. Novi radari u novom sistemu ga čine veoma sposobnim protiv skoro svih zračnih meta.

Još jedna bitna stvar S-400 je mogućnost korištenja četiri različita tipa raketa, različitih težina i mogućnosti, zbog čega je ovaj sistem sam po sebi veliki dio slojevite zračne odbrane i jako fleksibilan.

Nove rakete S-400, predvidljivo, imaju i dalji domet od prije – 240 kilometara protiv zračnih meta što je ogroman napredak u odnosu na S-300PMU-1 kojem je maksimalan domet bio 150 km. Novije rakete, poput 40N6, mogu se hvaliti dometom i do 400 km u sklopu sistema S-400.

Šta ovo sve znači za S-400, postavlja National Interest novo pitanje. Navodi se kako je u svome srcu riječ o relativnom mobilnom sistemu napravljenom za zračnu odbranu. Iako predstavlja značajan napredak u mogućnostima i značajno je fleksibilniji od ranijih S-300 varijanti, evolucija S-300 u fleksibilniji sistem je bila prisutna u raznim podvarijantama S-300PMU.

Prema sposobnosti S-400 izgledaju kao znajačan napredak, no one su tu došle kroz spori razvoj S-300 projektila.

Mnogi od naprednih karakteristika, poput presretanja balističkih raketa, promjenjivih i modularnih raketa i ciljanja više meta bili su prisutni kod drugih sistema dugo vremena i može se reći kako S-400 samo razvija postojeću snagu S-300 čime ovi sistemi postaju smrtonosnija prijetnja, zaključuje autor National Interesta.


Pošalji vijest
Pošalji vijest

Imate vijesti koje želite podijeliti anonimno?
Javite nam putem Vibera ili e-maila!

VIBER EMAIL

Društvene mreže

Pratite nas na društvenim mrežama kako biste uvijek bili u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim sadržajem!

Preuzmite našu službenu aplikaciju i uživajte u bržem i lakšem pristupu svim najnovijim vijestima, direktno na vašem mobilnom uređaju!

Crna Hronika Andorid AplikacijaCrna Hronika iOS Aplikacija