Ahmed Hrustanović, drugi imam u Čaršijskoj džamiji u Srebrenici, u rodni grad se vratio prije nekoliko godina. U Srebrenici je našao mir sa suprugom i djecom. U genocidu mu je ubijen otac Rifet, kojeg je zadnji put vidio u aprilu 1993. godine.
Na društvenim mrežama jučer je objavio potresnu priču šesnaestogodišnjeg dječaka o julskim noćima 1995. u šumama iznad Srebrenice. Njegovu priču objavljujemo u cijelosti:
“Sinoć sam do neka doba pričao sa tetićem Mehdinom koji je prešao marš smrti u julu 1995. Preteško je to bilo slušati, a kamoli pričati. Ne mogu ni da zamislim kako je bilo teško sve to nositi ove godine, jer sam ga prvi put slušao da o tome priča.
U par navrata od silnih strašnih scena mislio sam da ću skrenuti s pameti. Dok mi je pričao u podsvijesti sam razmišljao kako ću spavati. Poželio sam da prestane, želio sam da vrisnem.
Prije zasjede na famoznoj bukvi bio je sa ocem i amidžom u društvu. Kada su se začuli rafali i granate nastao je opšti metež. Izgubio je oca i amidžu. Našao se odjednom u nekom potoku. Strašni zvuci teškog naoružanja orili su se šumom.
Pridigao se i počeo da zove, Mehdin dječak od 16 ljeta u toj svoj zbrci derao se na sav glas: “Baboooo, adžoooo…. Šaćireeee, Omereeee…” Nema ih. Prevrtao je mrtva tijela tražio ih mrtve. Nema ih ni živih ni mrtvih.
Jeza me hvata, ne mogu da slušam, a da mi je da čujem sve. Da čujem trenutak kad je sreo mog babu i amidže.
Odjednom ih je ugledao, svog babu Šaćira i adžu Omera. Potrčao prema njima i uhvatio iz za ramena da ih izgrli, tamam kad ih je dotakao ztreštalo je opet.
Opet su u nekom potoku, leže do nekih ljudi. Poredani ko sardine, jedan do drugog. Masa ljudi leži, Mehdin se krije među njima, među tim ljudima poredani kao sardine jedan do drugog. Tek nakon nekog vremena shvatio je da su svi ti ljudi u potoku mrtvi.
Kada je malo utihnula pucnjava, ustali su krenuli dalje. Došli su blizu neke kuće sa koje je neko vikao: “Mehmedalijaaaaa, O Mehmedalija…. Hajde goram slobdno.”