Potresna ispovijest majke Irme iz Maglaja: “Našu tugu za izgubljenom djecom proglašavaju bolešću”
Rekli su mi da tražim hospitalizaciju ako ne mogu podnijeti bol
Na društvenim mrežama širi se potresno svjedočenje majke Irme Čolaković iz Maglaja koja je izgubila svoje dijete prije 91 dan – piše Crna-Hronika.
Njena ispovijest otkriva duboku bol, traumu, ali i hladan odnos pojedinih zdravstvenih radnika prema roditeljima koji prolaze kroz najteži mogući gubitak.
Majka je jučer otišla da produži bolovanje — bolovanje koje se odnosi na gubitak djeteta, što je jasno navedeno u njenoj medicinskoj dokumentaciji. Međutim, kako navodi, susrela se s krajnje neprimjerenim pristupom jedne doktorice iz komisije.
“Pričala je sa mnom kao da sam došla zbog gripe”
„Jučer sam imala neugodnu situaciju. Otišla sam da produžim bolovanje, a doktorica koja je bila u komisiji pričala je sa mnom kao da sam došla zbog obične gripe, iako u nalazu piše da je u pitanju gubitak djeteta“, govori majka.
Prema njenim riječima, doktorica je potpuno ležerno izgovorila rečenicu koja ju je dodatno pogodila:
„Rekla mi je da je previše žalovanja i da, ako se ne osjećam dobro, mogu tražiti hospitalizaciju.“
Ovakve riječi, kaže majka, bile su kao dodatni udarac na već slomljeno srce.
„Naša tuga je, izgleda, bolest. Za nas je mjesto — psihijatrija.“
Nakon ovog iskustva, uputila je poruku svim majkama koje prolaze kroz sličan bol:
„Drage moje mame, sad znamo gdje nam je mjesto što plačemo, a izgubile smo djecu… na psihijatriji. Naš žal i tuga za djetetom je izgleda bolest.“
Dodaje da je od neizmjerne važnosti biti pažljiv u komunikaciji s roditeljima koji su izgubili dijete.
„Nemojte reći da znate kako nam je. Nemojte reći ‘imaš drugo dijete’. Bolje ništa ne reći.“
Majka podsjeća da komentari, iako možda izrečeni u dobroj namjeri, mogu biti izuzetno bolni:
- „Nemojte reći da znate kako nam je, jer ne znate.“
- „Nemojte reći ‘imaš još djece’.“
- „Možda je bolje ništa ne reći.“
Dve godine borbe: operacije, kemoterapije, zračenje, napadi, traume… i na kraju gubitak najvećeg blaga
U svojoj ispovijesti otkrila je i težak put koji je prošla prije smrti svog sina:
„Dvije godine sam imala traumu za traumom, operaciju za operacijom, recidiv za recidivom, kemoterapije i zračenja, jake epi napade… Nisam kod svoje kuće spavala dvije godine, pretrpjela najgore — i opet živim.“
Kaže da mnogi, posebno oni koji najviše govore, ne bi izdržali ono što je ona prošla.
„Birajmo riječi. Vratiće nam se kao bumerang.“
Naglašava da je empatija nešto što se mora učiti i što je dužnost svakog čovjeka:
„Birajmo riječi, jer će nam se vratiti kao bumerang.“
91 dan bez njenog Omara: „Svaka sekunda je duga kao vječnost“
Najemotivniji dio ispovijesti je posveta njenom preminulom sinu, malom Omaru, koji bi danas, kaže majka, bio njen osmijeh, njena snaga i njen svijet.
„Danas je 91. dan kako nisam poljubila tvoje najslađe usnice… kako nisam čula tvoj mili glasić, pomirisala najmirisniji vrazić, obraze, nožice, prstiće.“
„Omare, svake sekunde si u mojim mislima. Dani su postali samo brojke i nada da ću te jednog dana opet sresti.“
Na kraju poručuje:
„Dunjaluk bez tebe poklopio me je svojom težinom… Za tebe ću podnijeti sve. Volim te, Omi.“ ❤️
