Potresna priča majke Sanje iz Tuzle: “Moje dijete dobilo šamar od učenika. Niko nije reagovao, ni učiteljica, ni direktorica”

Portal Crna-Hronika donosi vam potresnu ispovijest majke Sanja Berberović iz Tuzle čije je dijete žrtva vršnjačkog nasilja u školu.

Dragi roditelji budućih prvačića,

Prošle godine u ovo vrijeme, kao i vi sad, osjećala sam ponos i uzbuđenje jer moja Doris kreće u školu. Za čitavu porodicu je to bio početak novog razdoblja u našim životima. Upis u školu i prvi dan škole smo svi iščekivali s radošću, ali bili i svjesni izazova koji nas očekuju. Odabir škole je bio od početak jasan, škola koja daje kvalitetno obrazovanje i drži do discipline.

Prvo polugodište prvog razreda je namijenjeno za socijalizaciju djece, te nije ni bilo za očekivati da su sva djeca jednako spremna i zrela za školu. Iz razgovora s Doris znali smo da ima određenih problema u razredu koji se tiču discipline. Međutim, krajem prvog polugodišta smo saznali da učiteljica napušta školu i spoznali prave razmjere problemima u funkcioniranju razredne zajednice. Problemi s disciplinom koji uveliko narušavaju uspješno savladavanje nastavnog sadržaja predviđenog planom i programom su se nastavili i u novom polugodištu s novom učiteljicom.

Radilo se o svakodnevnom fizičkom i verbalnom nasilju koje uključuju tuče na času, šamaranje, uništavanje školskog pribora, nazivanje pogrdnim imenima, psovanje, kao i vrijeđanje i udaranje učiteljice. Jasno su bili identificirani učenici koji svojim neprilagođenim ponašanjem stvaraju loše ozračje za napredovanje i nesigurnu sredinu u odjeljenju.

Uprava škole je u periodu od kraja decembra do početka drugog polugodišta imala nekoliko molbi roditelja za pomoć i rješavanje problema (pismenih, usmenih, individualnih, grupnih). Ja sam kao roditelj u više navrata razgovarala i sa upravom i sa obje učiteljice i iznosila problem na roditeljskom sastanku.

Moje dijete je krajem prvog polugodišta, u školi, dok su se pripremali za priredbu, dobilo šamar od učenika istog odjeljenja. Na taj šamar niko nije reagovao, ni učiteljica, ni direktorica, iako sam razgovarala i s jednom i drugom, a poslije iznijela problem i na roditeljskom sastanku. Fizičko nasilje nije sankcionirano u skladu s internim aktima škole niti kantonalnim propisima.

Nakon toga, u drugom polugodištu, su se u odjeljenju dešavali i drugi takvi incidenti. Moje dijete nije bilo žrtva fizičkog nasilja koje je uslijedilo, ali je svakodnevno bila njihov svjedok. Bilo je strah ići u toalet sama u školi jer se bojala da će je neko udariti. Kod kuće je plakala, čak i tražila da je premjestimo u drugu školu, a mi smo je kao roditelji sa strahom slali u školu. To je bio period za koji nas je uprava zamolila da sačekamo da procijene situaciju i predlože rješenje. Uprava, nažalost, nije ponudila nikakvo rješenje nakon isteka dogovorenog perioda, niti se ponovno obratila roditeljima.

Poslije isteka dogovorenog perioda u kojem se trebalo pronaći rješenje, na sastanku s direktoricom i pedagogicom opet sam pokušala ukazati da se nasilje nastavlja, da učenici ne napreduju i da želim promijeniti odjeljenje kako bi moje dijete bez straha išlo u školu, te da konačno počne usvajati znanja iz plana i programa. Pedagogica je odbila takvo ponašanje nazvati vršnjačkim nasiljem, čak i šamar koje je moje dijete dobilo, i rekla da djeca pričaju ono što roditelji žele čuti i da postoje i druge škole na TK. Napomenula je i da za šamar postoji povod. Poslušala sam njen savjet i odmah prebacila dijete u drugu školu.

Šamar jeste vršnjačko nasilje. Moje dijete koje je potpuno socijalizirano i bilo spremno za školu, bez ijedne zamjerke na ponašanje, je otjerano iz škole. Izjava škole da moje dijete laže o nasilju u školi da bi mene zadovoljilo je potpuno diskreditirala moje dijete i mene kao roditelja, ali i druge učenike i roditelje koji su doživjeli isto i pokušali tražiti rješenje problema. Teške su to optužbe jednog pedagoga, ali vrlo jasna poruka meni. Škola ne želi učenike poput mog djeteta, niti roditelje poput mene.

Meni ostaju sljedeća neodgovorena pitanja: Zašto ova škola ne naziva vršnjačko nasilje pravim imenom? Zašto svojim nedjelovanjem odobrava vršnjačko nasilje? Zašto dopušta da vršnjačko nasilje narušava proces učenja? Zašto staje u odbranu učenika koji ga ispoljavaju, a djecu koja imaju primjereno vladanje i koje su žrtve vršnjačkog nasilja po kazni tjera iz škole? U konačnici, zašto moje dijete nije zaštićeno, a opcija druge škole nije ponuđena nekom ko nije socijalno prilagođen? Zbog koga je škola spremna narušiti svoj ugled da bi ga zaštitila? Koja to djeca i roditelji imaju više prava od drugih?

Član 28. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona navodi da je osnovna uloga i obaveza škole da omogući okruženje koje razvija motivaciju za stjecanje znanja, koje je bezbjedno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja, degradiranja ili štete po zdravlje. Ova škola je prekršila ovaj član zakona ne čineći ništa da riješi problem kontinuiranog vršnjačkog nasilja i stvori sigurnu sredinu za učenje.

Meni, kao univerzitetskoj profesorici, ova škola je bila prvi odabir za moje dijete vjerujući da daje kvalitetno obrazovanje i sigurnu sredinu za napredovanje. Procjena je u potpunosti bila pogrešna. Ispostavilo se da je ugled ove škole u potpunosti neutemeljenim jer se u realnosti ne zna nositi s pravim problemima. Samim negiranjem i nesankcionisanjem vršnjačkog nasilja, ova škola ga odobrava i odgaja novi naraštaj nasilnika.

Pravdanjem vršnjačkog nasilja i traženjem povoda za isto ukazali su mi da naše društvo, a nažalost i škola od najranijeg uzrasta, nasilje negira i krivicu prebacuje na žrtve smatrajući da su same krive ili su tražile isto. Zahvalna sam upravi škole što mi je svojim nedjelovanjem i neadekvatnim postupanjem na vrijeme na to ukazala i što sam na vrijeme spasila svoje dijete iz nezdrave sredine, nadam se, bez većih posljedica po njeno mentalno zdravlje.

Doris sada ide u novu školu i to je njen prvi pravi susret sa školom u kojoj se uči i radi. Voli svoju novu učiteljicu i nove drugare. Pred nama je period napornog rada da sustigne svoje vršnjake koji su marljivo učili dok je ona bila izložena nasilju zbog kojeg nije mogla napredovati. Kaže da je svaki dan sve pametnija kako ide u novu školu, ali i zabrinuta hoće li uspjeti stići svoje drugare. Ja sam sigurna da hoće i da će biti jako uspješna. Žao mi je što sam svom djetetu, radi svoje odluke, a donesene iz najbolje namjere da ide u „dobru školu“, priuštila da na početku školovanja bude izložena nasilju i da ne uživa u novom početku koji je trebao biti bajkovit.

Dragi roditelji budućih prvačića, želim vašim mališanima sretno školovanje i da im škola bude sigurno mjesto za učenje i razvoj, a vama puno mudrosti u odabiru škole.
Sanja
ponosna majka predivne djevojčice Doris

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79