Prof. Hodžić: Naša čelična lady preživjela je surovost skandinavskih glečera, ali ne i svoje misli i sebe
Preminula je Neira Odobašić, najuspješnija bh. triatlonka.
Ova informacija potvrđena je iz sarajevske policije, a njeno tijelo pronađeno je ispred zgrade na području općine Centar. Neira Odobašić je uspjela završiti najekstremniji svjetski triatlon, poznat kao Norseman, koji se održava u Norveškoj.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na facebook profilu oglasila se profesorica Elmedina Hodžić.
Otkako sam jutros pročitala da je Neira (33) prema nezvaničnim podacima izvršila samoubistvo, prošlo mi je sigurno preko hiljadu misli glavom. Naša čelična lady koja je preživjela surovost skandinavijskih ledenih voda i glečera, koja je prije samo par dana bila 2. na takmičenju, koja je bila vrsna programerka i osnovala i vlastitu firmu, nažalost nije preživjela svoje misli i sebe.
I pitanje je koliko još tih čeličnih ljudi danas hoda oko nas s osmijehom na licu, a sutra će nas dočekati vijest o njihovoj smrti. Vremena su teška, svi proživljavamo teške trenutke, a društvene mreže daju lažan osjećaj da je drugima bolje nego nama, da su oni uvijek dobro, zdravo, veselo, ali zaboravljamo da niko ne objavljuje slike i videe kada plače, zar ne?! Forsiramo jakost, čeličnost i lažnu pozitivnost kako se “sve može kad se hoće”, šta ćeš mi drugi kad ja to mogu sam/a, kako treba saburati, kako će proći pritom gušeći emocije i ne dopuštajući organizmu da se izbori sa stanjem u kojem se nalazi.
Ne trebamo i ne moramo znati 5-6 stranih jezika jer tamo neka Elmedina zna, ustajati u 5 jer ima knjiga koja kaže da treba, trčati jer komšinica eto trči, meditirati, imati karijeru, imati 5ero djece itd. jer nismo svi isti, nemamo iste kapacitete. I to je potpuno normalno i uredu. Raditi ono šta nama prija, a ne forsirati sebe do puknuća jer eto tamo neko to isto radi. Hajde da mijenjamo nešto.
Hajde da sutra kada sretnemo nekoga NE PITAMO kad će i što se nije još oženio/udala, što nema djece, šta čeka, gdje radi i koliko zarađuje, odakle mu/joj pare za putovanja itd. Hajde da PITAMO kako se osjeća osoba koju sretnemo, treba li mu/joj šta, ima li nekih problema, možemo li kako olakšati. Hajde da podržimo, da budemo rame za plakanje, leđa na koja se mogu osloniti. Hajde da slušamo druge kako bismo ih razumjeli umjesto što slušamo kako bismo im odgovorili ili postavili pitanje. Da nam se sutra ne dese nove Neire. Emocije su mnogo jaka stvar.
I sasvim je uredu ne osjećati se dobro, imati loš(e) dan(e), željeti plakati, usporiti, disati. I nikada nikome, ni u šali ne treba reći da je loš vjernik i da mu/joj je slab iman ako se loše osjeća, ako je u depresiji jer depresija se može desiti svakome. Na ionako teško stanje ne treba stavljati još i teret sumnje u milost Gospodara i krivice zbog “manjkavog imana”.
Draže mi je da osoba vrišti i plače preda mnom nego da mi se nasmiješi i onda ode i digne ruku na sebe. Nejri neka je lahka zemlja i neka se Gospodar smiluje i njoj i nama.