Skupila sam hrabrosti i rekla roditeljima tek nakon godinu dana, ne znam ni dan danas jesu li mi povjerovali
Bolne ispovijesti žrtava seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja i dalje se obavljuju na Facebook grupi “Nisam tražila”. Kroz mnoge od ovih ispovijesti se veoma jasno može uočiti koliko nisko su spremni pojedinci nisko pasti radi zadovoljavanja vlastitog ega.
– Imala sam 16, blizu 17 kada se dogodilo nešto što nikada neću moći prežaliti.
Radila sam u jednom hotelu. Odrađivala sam praksu, ali su me ostavljali i preko učeničkog servisa te poneke vikende da radim. Ne mogu reći, bilo mi je dobro, kolege sasvim u redu s obzirom na to da sam ja njima samo praktikantica.
Proslava u firmi
Znali su se dobacivati svakakvi komentari na praktikantice i studentice, na što ja nisam obraćala pažnju jer nisam htjela da se uplićem u to i nije me to toliko povrijeđivalo, bilo je neukusno, ali samo bih se nasmijala i nastavila dalje.
Jedan dan u smjeni se nešto slavilo. Ne znam točno što, ali je nešto bilo. Ja sam krenula na pauzu, a šef me zaustavio, vidno pijan, jel\’ hoću popiti gemišt. Ja sam odbila i rekla da radim i da ne mogu, te pitala jel’ mogu na pauzu, na što mi je on rekao da zapalim (pušač sam) tu sa njim i ponudi me cigaretom. Ja prihvatim, i slušam njega i kolegu kako se nešto dobacuju, na što ja ne reagiram jer sam samo htjela popušiti cigaretu i nastaviti raditi. Pritom kolega toči gemišt i daje mi, što ja pokušavam odbiti jer sam u smjeni. No, nakon što mi nisu dali mira prihvatila sam ga i popila. Tu sebe krivim jer sam bila maloljetna i nisam trebala napraviti, no nisu mi dali mira dok nisam prihvatila.
Shvatila sam da mi nisu dali da prođem dalje od njih (to je bio mali i uski prostor gdje su oni digli ruke i nisam mogla proći) i počela sam se bojati. Vidno pijani su me krenuli dirati i stavljati ruke na njihovo međunožje. U zadnji čas sam se trgla i maknula se te nastavila odraditi smjenu kao da ništa nije bilo.
Imala sam samo 16 godina. Morala sam ostati raditi jer situacija doma nije dobra i bila sam sretna kada sam dobila bar neku kunu da rasteretim svoje.
Moglo je proći i gore
Skupila sam hrabrosti i rekla roditeljima tek nakon godinu dana. Ne znam ni dan danas jesu li mi povjerovali, nismo se više nikada dotakli te teme, iako sam im tada na licima vidjela kao da mi baš ne vjeruju, jer sam rekla malo kasno.
Uvijek se pitam je li moglo gore proći da se nisam na vrijeme trgla iz toga.
Samo znam da nisam tražila i da dan danas razmišljam o tome i ne mogu prijeći preko toga.
Svi koji skupe hrabrosti išta reći i podjeliti, najjači stem napisala je ova korisnica.
Osim o samim trenucima zlostavljanja ili uznemiracanja, žrtve na ovoj stranici nerijetko ostavljaju ispovijesti i o sekundarnoj viktimizaciji, odnosno kada vas oni, od kojih očekujete pomoć, dodatno ponižavaju svojim komentarima i odnosom.
– 2019. godina je, ponedjeljak, jutarnji sati. Nalazim se na akutnom odjelu riječke psihijatrije u sobi s još dvije pacijentice i tjeskobno sjedeći na krevetu čekam prvu vizitu. Dolazi pet psihijatrica, mladi psihijatar i glavna medicinska sestra. Kada su svi stali ispred mog kreveta i pitali što je bilo, ja sam se raspala i kroz plač rekla “silovali su me 2009.!”
Inače, to je bio prvi put uopće da sam se obratila “stručnjacima” i otvorila rane nepoznatoj osobi nakon 10 godina (ne uključujući hitnu i muriju kada su došli po mene). Njihova reakcija je bila takva da su im facijalne ekspresije bile psihopatski nepromijenjene osim glavne sestre koja je na taj moj izbačeni teret bacila podsmijeh i podignula obrve, a jedna od doktorica mi je hladno rekla “Netko poznat?”. Kada sam izusnula: “Želite ime…da poznati”, glavna doktorica me pita: “Zašto nisi prijavila?”.
U tom trenu sekundarne viktimizacije doživjela sam šok i rekla prvo što mi je palo napamet spominjući inicijativu “Spasi me” i mijenjanje zakona o silovanju vs. seksualni odnos bez pristanka, na što su dvije doktorice začuđeno pogledale jedna drugu. Vizita je završila, samo mi je jedna doktorica prišla i rekla nešto u stilu “netko će razgovarati s tobom sutra”, a ja sam ostala sjediti na tom krevetu još uvijek uništena onime što sam doživjela.
Neprofesionalno ponašanje
Sljedećih dana sam doživljavala neprofesionalno/nezakonito ponašanje osoblja i svjedočila istome u odnosu prema drugim pacijentima. Jedna od sestara je otkrila moju privatnost pred drugim pacijenticama u drugoj sobi, a doktor me još više zgazio kada je doveo na psihijatriju moju “majku” koja radi kao medicinska sestra u ustanovi pored i s kojom sam “no contact” godinama jer je zlostavljač i narcis i pitao me da li ju želim vidjeti. Kasnije je rekao da je to napravio jer je htio vidjeti moju reakciju ?!.
Na kraju svega, nisu mi dali dijagnozu (c)ptspa i izašla sam u gorem stanju nego što sam ušla..napisati ću i drugo iskustvo s onom doktoricom koja mi je jedina prišla nakon prve vizite, ali sam vidjela kakva je narednih dana, napisano je u jednoj od poruka.
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
