Prvo nestašica, pa trostruko veće cijene: BiH svake godine daje milione na uvozne lijekove, a većinu proizvode domaće firme!?

Da li znate da je Bosna i Hercegovina za pet godina potrošila 2 milijarde maraka na uvozne lijekove, a da polovinu istih tih lijekova proizvode domaće firme?

Ili, koliko ljudi putuje u susjedne zemlje kako bi nabavili jeftinije lijekove ili lijekove kojih uopšte nema u Bosni i Hercegovini, a moraju ih svakodnevno koristiti?

Ili, da nije isto biti bolestan, recimo, u Doboju, gdje imate jednu listu lijekova sa jednim cijenama, i u Tešnju, 20 kilometara dalje, gdje imate druge liste i cijene lijekova?

A da je mast Chloramphenicol, koje mjesecima nije bilo u prodaji, kada se ponovo pojavila, koštala čak tri puta više – 10,80 KM? Ili, da već mjesecima nema Bimanox kapi za oči, čija je cijena 13 KM, a da zamjenske Alphagan kapi kod nas koštaju 39 KM, a u Srbiji oko 7 KM?

Lista je zaista dugačka i šarolika, a pandemija korona virusa je sve samo dodatno iskomplikovala.

DO LIJEKOVA PREKO DRUŠTVENIH MREŽA

Tako Arslan Dević iz Bužima već pola godine živi zahvaljujući humanim ljudima koji daju novac za njegov lijek koji nabavljaju u Hrvatskoj.

“Pokrenuo sam akciju početkom novembra, jer sam iz razgovora sa majkom, ali i iz kontakata koje sam imao sa apotekama i nadležnim institucijama, došao do zaključka da, ako se ne pokrene akcija, dječak Arslan neće moći dobiti lijek. Naime, Fond zadravstvenog osiguranja USK je izdao rješenje da se uplate sredstva za lijek po predračunu apoteke u Velikoj Kladuši u iznosu od 3.188 KM.

To je terapija za mjesec dana, 5 kutija po 7 ampula. Nažalost, apoteka me je obavijestila da ne mogu nabaviti ovaj lijek, pa sam tražio u susjednim zemljama i našao u Hrvatskoj, gdje njegova cijena iznosi daleko manje 2.250.00 KM. Problem je nastao jer se Fond u USK izjasnio da ne može plaćati sredstva za lijek u inostranstvu, niti može novac dati porodici, pa da oni plate traženi iznos. Tada sam se odlučio na jedino što sam mogao, a to je pomoć preko društvenih mreža”, priča za BUKU humanitarac iz Gradiške Dragoslav Šinik, koji je od pojave pandemije zbog nestašice pojedinih lijekova povezao na stotine ljudi iz regiona – od roditelja djece, vozača kamiona, radnika Euroexpresa, preko prijatelja i poznanika, pa sve do ljudi koji su sasvim slučajno naišli na njegove objave na društvenim mrežama, samo sa jednim ciljem – nabaviti i dostaviti neophodne lijekove širom BiH.

Zašto lijekovi u domaćim apotekama koštaju i tri puta više, te zašto za lijek Arslanu i mnogoj drugoj djeci treba putovati van granica naše zemlje, pokušali smo saznati u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH.

Za Arslanov lijek Kineret kažu da nije registrovan u BiH, ali da se lijekovi koji nemaju dozvolu za stavljanje u promet u BiH, a neophodni su za liječenje pacijenata, mogu uvesti putem interventnog uvoza, koji odobravaju entitetska ministarstva nadležna za poslove zdravlja i Odjeljenje za zdravstvo Brčko Distrikta, na zahtjev veleprometnika.

Napomenimo da su se i BUKA i Šinik proteklih mjeseci više puta obraćali svim relevantnim institucijama, počev od Fonda zdravstvenog osiguranja USK i Ministarstva zdravlja, ali odgovor nikada nismo dobili.

ZAŠTO SU NEKI LIJEKOVI SADA TROSTRUKO SKUPLJI

Kada je riječ o visokim cijenama, u Agenciji za lijekove, konkretno za mast Chloramphenicol, kažu da proizvođač ima pravo prometovati lijek po veleprodajnoj cijeni koja je od nula do maksimalne veleprodajne. U slučaju ove masti, proizvođač je, ističu, ranije prometovao lijek po cijeni koja je bila daleko ispod maksimalne veleprodajne cijene: „Maksimalna veleprodajna cijena hloramfenikol masti za oči jačine 10 mg/1 g, veličina pakovanja 5 g je 7,55 KM. To je cijena bez PDV-a i maloprodajne marže.“

Za Bimanox kapi za oči, u Agenciji kažu da ih proizvođač, za sada, nije obavijestio o nestašici ovog lijeka, kao ni o razlozima i očekivanom trajanju nestašice, a da lijek Alphagan nema dozvolu za stavljanje u promet u BiH, kolokvijalno rečeno, nije registrovan!

Ruku na srce, situacija sa nestašicom lijekova i medicinske opreme ili cijenama tri do četiri puta većim od uobičajenih, već godinama traje u Bosni i Hercegovini. Nije to riješio ni Pravilnik o načinu kontrole cijena lijekova donesen prije tri godine, a to i nije iznenađenje, smatraju farmaceuti, je u njemu postoje mnoge nelogičnosti.

Takođe, nikada nije urađena ni analiza efekata primjene ovog Pravilnika, iako je dogovoreno da ista bude urađena dvije godine nakon početka njegove primjene. Da nelogičnosti postoje dokaz je i dobar dio građana koji i dalje nalaze računicu da lijekove nabavljaju u susjednim zemljama, prije svega u Srbiji.

I dok u Agenciji za lijekove ističu da oni predstavlja prvu, ali ne i posljednju liniju u sistemu određivanja cijena lijekova u BiH – udrugoj liniji su, kažu, fondovi zdravstvenih osiguranja, koji na osnovu svojih principa poslovanja mogu ugovarati i priznavati i niže cijene od onih koji se odrede po modelu, odnosno Pravilniku. U Fonda zdravstvenog osiguranja RS za BUKU kažu: “Fond jedino za lijekove koji su na Listi lijekova koji se izdaju na recept određuje referentnu cijenu, odnosno najnižu od već formiranih cijena lijekova na tržištu.”

DISKRIMINACIJA PO TERITORIJALNOJ OSNOVI

Milan Mirić, koordinator mreže ICVA-e, organizacije koja je prije par godina radila veliko istraživanje vezano za zdravstvene usluge u BiH i kršenje prava građana u BiH na adekvatanu zdravstvenu zaštitu, kaže da je jedan od razloga cijena lijekova u BiH činjenica da imamo PDV koji je veći u BiH nego u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, te su samim tim i lijekovi skuplji.

Tu su i marže – u Republici Srpskoj maksimalna maloprodajna marža za lijekove iznosi 20, a u Federaciji BiH 25 posto.

Istraživanje ICVA-e je pokazalo još nešto, a to je da su cijene zdravstvenih usluga, a samim tim i lijekova, značajno različite i unutar BiH, što pravi diskriminaciju građana osiguranika po teritorijalnoj osnovi.

Kontaktirali smo i domaće proizvođače lijekova – Bosnalijek i Hemofarm BiH, kako bismo dobili i njihov komentar na kompletnu situaciju sa cijenama lijekova, ali i saznali zašto domaći proizvođači ne učestvuju ni sa cijelih 20 posto u ukupnom tržištu lijekova.

ŠTA JE SA DOMAĆIM PROIZVOĐAČIMA LIJEKOVA

I dok su u Hemofarmu naveli da ne mogu komentarisati cijene lijekova u maloprodaji, jer su proizvođač koji nema svoju maloprodaju, u Bosnalijeku ističu da je uvoz lijekova velik i vrlo često potpuno neopravdan jer veliki dio tih lijekova proizvode domaće kompanije. Stoga je kažu očigledno da sve druge države maksimalno štite domaće proizvođače kroz različite mjere, dok u BiH to nije slučaj, a često se ne primjenjuju ni zakonske obaveze koje u tom smislu postoje.

U Bosnalijeku kažu da su najbolji primjer za to esencijalne liste koje se plaćaju iz različitih budžeta, a na kojima dominiraju razni lijekovi iz uvoza, iako se ti lijekovi proizvode u Bosnalijeku ili drugim domaćim kompanijama.

Naglašavaju i da tržište lijekova u BiH godišnje iznosi blizu 700 miliona KM. Od tog iznosa, 331 milion KM godišnje izdvaja se iz različitih budžeta Zavoda zdravstvenog osiguranja za nabavku lijekova sa esencijalne liste. Na listama u FBiH, domaći proizvođači imaju zastupljenost u iznosu 64 miliona KM ili 28 posto, u odnosu na ukupnu vrijednost tržišta lijekova po osnovu esencijalne liste FBiH koja iznosi 228 miliona KM.

U RS-u, zastupljenost svih bosanskohercegovačkih proizvođača je 20 miliona KM ili 21 posto, u odnosu na vrijednost tržišta lijekova po osnovu esencijalne liste RS-a u iznosu 103 miliona KM.

To znači, naglašavaju u Bosnalijeku, da strani proizvođači, samo na osnovu prihoda od različitih državnih budžeta, godišnje prihoduju 250 miliona KM, dok naše firme iz istih izvora prihoduju oko 80 miliona KM. Zaključak – u proteklih pet godina, strane kompanije imale su prihod od milijardu KM, samo na osnovu izdvajanja iz različitih budžeta.

“Upravo ovakve nabavke lijekova, u najvećoj mjeri generišu veliku disproporciju između zastupljenosti domaćih i ino lijekova na tržištu BiH. A ovakav odnos sprečava Bosnalijek, ali i druge faramceutske firme u BiH, da dodatno razvijaju svoj proizvodni portfolio. Posebno je važno naglasiti da su domaći proizvođači u proteklom periodu bili u mogućnosti pokriti više od 53 posto ukupnog tržišta lijekova Bosne i Hercegovine i to sa postojećim portfolijem. Veća domaća potrošnja putem esencijalnih listi, ne samo da bi osigurala sigurno snabdijevanje domaćeg tržišta i jeftinije lijekove, već bi podstakla i izvoz jer bi time bili konkurentniji na stranim tržištima”, ističu u Bosnalijeku.

Kada su u pitanju cijene lijekova, naglašavaju da su generički lijekovi koje plaćaju fondovi u BiH najjeftiniji u regionu, a kada bi udio domaćih lijekova bio veći, onda bi to bilo još jeftinije jer domaće firme plaćaju i poreze i druge doprinose u BiH, isplaćuju se plate radnicima, vrše investiranja u BiH čime se multiplicira efekat takvog utroška unutar države. Dakle, sa većim udjelom domaćih lijekova na esencijalnim listama, država bi plaćala jeftinije, umjesto da uvozi ono što se proizvodi kod nas.

Ističu, nadalje, da smo mi jedina država u regiji koja ima PDV na lijekove u punom iznosu i to pacijentu može prividno djelovati kao da je kod nas lijek skuplji nego u regionu, ali to nije tačno: “Kad pričamo o tome šta plaćamo skuplje od regiona, onda govorimo o tzv. skupim terapijama, lijekovima pod patentom, gdje ne postoje alternative. U ovim slučajevima, naše institucije ne mogu da reaguju i pregovaraju sa proizvođačima da dobijemo povoljnije cijene. Takvi prozvođači iznose stotine miliona KM iz države, a recimo, isti takav lijek u nekoj drugoj državi je tri do pet puta jeftiniji jer te države imaju snage da pregovaraju. Stoga je zaključak jasan – BiH ima najjeftinije, a ne najskuplje lijekove u regionu kada govorimo o generičkim lijekovima čija cijena je ograničena i fiksirana za sve proizvođače i jedina plaća istu opštu stopu PDV-a, što je nepovoljnije, kako za pacijente, tako i za proizvođače, ali zato plaća najskuplje originalne lijekove”, poručuju iz Bosnalijeka.

Sve ovo i previše jasno govori kakav je odnos naših institucija prema domaćoj proizvodnji i prema zdravlju njenih građana. I svi smo izgleda svjesni da se zakoni i odluke moraju mijenjati ukoliko ne doprinose rješavanju problema. Svi, osim institucija. Poražavajuće.

(Izvor: Buka/Autorica: Tatjana Čalić)


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79