Rade za siću i TRPE SVAŠTA a primaju platu od 375 KM

Istraživanje provedeo uz podršku Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH potvrdilo je ono o čemu se, kao o javnoj tajni, govori već godinama tekstilci i obućari trpe svašta, samo da bi sačuvali kakav-takav posao.

Kako se navodi u istraživanju, koje će Fondacija uskoro objaviti, plate u ovoj branši su mizerne i mogu pokriti jedva trećinu onoga što je radnicima neophodno za osnovne životne potrebe.

Prijavljeni radnici i radnice rade najćešće za minimalac, koji u RS iznosi 520 KM, a u Federaciji BiH 406 KM, ili tek nešto veće plate, koje rijetko prelaze 600 KM mjesečno.
Neprijavljeni

U tu platu “ugurano” je sve, pa i prekovremeni rad, koji nije dodatno plaćen, niti je dobrovoljan, kako je zakonom propisano. Ko neće da ostaje na poslu od zore do pet popodne i da radi subotom može ostati bez posla.

Neprijavljeni radnici, a i takvih ima, rade za platu manju od minimalca i bez ikakve zaštite.

Ovim istraživanjem, koje su u prvoj polovine prošle godine provele Bojana Trninić i Jelena Vukelić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, obuhvaćeni su radnici i radnice tri fabrike: dvije u Republici Srpskoj i jedne u Federaciji BiH.

– U jednoj od te tri fabrike za redovan posao radnici i radnice zarade manje od zakonskog minimuma, a neki čak i s prekovremenim radom primaju platu manju od minimalca – navode autorke istraživanja.

Manje od minimalca

Dodaju da je većina intervjuisanih radnika i radnica te fabrike navelo da ima potpisan ugovor o radu na neodređeno, s prosječnom neto platom od 375 KM za redovan rad, što je daleko manje od minimalca

I zakonom zagarantovano pravo na godišnji odmor je, navodi se u istraživanju, samo mrtvo slovo na papiru. Godišnji odmor je u ovoj branši često kolektivni, tako da radnici na odmor idu kad im poslodavac odredi.

– Samo je jedan od intervjuisanih radnika rekao da je iskoristio svoj puni godišnji odmor. Svi ostali navode da su koristili sedam do 10 dana godišnjeg odmora, iako je zakonski minimum 20 dana.

– Za neiskorištene dane godišnjeg odmora nisu dobili nadoknadu i ne znaju da li su ti dani evidentirani kao iskorišteni, u izvještajima koje poslodavci podnose inspekciji, navodi se u istraživanju. Dodaju da se radnici žale da inspektori, i kada dođu u kontrolu, razgovaraju isključivo s menadžmentom i vlasnicima fabrika, a nikad s radnicima.
Ima i zadovoljnih

Ipak, neki su radnici i radnice zadovoljni i ovakvim poslom.

Jedna od njih je Darija (24), koja u fabrici tekstila radi od 18. godine. Nije udata, nema djecu, živi s roditeljima i braćom i presrećna je što ima posao i platu od 400 KM, navodi se u istraživanju.

– U fabrici sam počela raditi čim sam završila srednju školu. Nakon osam mjeseci probnog rada ponuđen mi je stalni posao. To mi je bio jedan od najsrećnijih dana u životu – kaže Darija.

Kad god treba, ona ostane da radi prekovremeno. Priznaje da u njenoj fabrici šefovi galame i vrijeđaju druge radnice, ali ne i nju, jer je ona dobra i vrijedna radnica.

Hvali se da je prošlog ljeta prvi put otišla na more, na jedan vikend. Nada se da će idućeg ljeta imati novca da čak dva puta ode na vikend kupanje na Jadran.
More nedostižno

Za Mirjanu (33), koja ima dvoje djece, čak i vikend na moru je nedostižan luksuz.

– Moja djeca imaju pet i sedam godina i nikada nisu bila na moru. To im je neostvarena želja, sanjaju o tome. Iako smo i suprug i ja zaposleni, nemamo dovoljno novca čak ni da ih odvedemo na vikend na more – kaže Mirjana.

Dodaje da bi bila srećna kad bi njena deca mogla da idu u vrtić, ali je i vrtić za njenu porodicu preskup, pa djecu čuva baka, iako to, kako kaže Mirjana, “nije adekvatno rješenje”.

Mirjana i njena djeca nemaju priliku da odu na more “preko sindikata”, jer u fabrici u kojoj ona radi nema sindikata.
Sindikat

Među tekstilcima i obućarima nema ni prevelikog povjerenja u sindikate. Radnici su ubijeđeni da će, ako se uključe u sindikat, imati silnih problema s poslodavcem, pa čak strahuju da bi zbog članstva u sindikatu mogli ostati bez posla.

S druge strane, u farikama u kojima sindikat postoji radnici optužuju sindikalce da su “povezani s vlasnicima i direktorima” i da ne brinu o njihovim, nego o svojim interesima.

Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće RS, kaže da razumije radničke strahove i sumnje, ali da praksa pokazuje da su tamo gdje sindikat postoji radnici mnogo bolje zaštićeni nego u preduzećima gdje nema sindikata.
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

– Uostalom, šta je druga opcija?! Ne možemo poslodavcu prepustiti na volju da o pravima radnika odlučuje kako njemu padne na pamet. Poslodavac će onda uvijek izabrati opciju koja njemu donosi više profita – kaže Ružičić i podsjeća da je sindikalno organizovanje zakonom zagarantovano pravo svakog radnika.
Lon poslovi

U istraživanju, koje je podržala Fondacija Fridrih “Ebert”, podsjećaju da se mnoga prava, iako su zakonom propisana, ne poštuju.

Korijen mnogih problema je i u tome što većina poslova, koje rade tekstilne i obućarske firme u BiH, spadaju u takozvane lon poslove, koji su najslabije plaćeni, i od kojih koristi imaju samo naručioci saZapada, a to su velike kompanije, vlasnici vodećih svjetskih brendova obuće i odjeće.

Drugi problem je nedovoljno jasno definisan zakonski minimum radničkih prava, jer je mnogo toga ostavljeno da se definiše kolektivnim ugovorom, ali poslodavci u RS, kao i u drugim privrednim granama, tako i u kožarsko-tekstilnoj branši, uporno izbjegavaju potpisivanje kolektivnog ugovora.
Strah

Upravo zbog toga, poručuje Danko Ružičić, sindikat radi na izmjenama Zakona o radu RS, kako bi se zakonom decidno i detaljno propisao minimum radničkih prava.

Ali, kako obično biva, zakon je jedno, a život drugo. Pokazuju to i iskustva istraživačica u ovom projektu. Naime, one su, da bi anketirale radnike i radnice, odlazile kod njih kući ili razgovor obavljale preko onlajn platformi.

Ne samo da nisu bile dobrodošle u fabrikama, nego su radnici strahovali čak i da se u svom mjestu pojave u kafiću s “nepoznatim ljudima”, kako na njih ne bi pala sumnja da “nešto rovare”.
Eksploatacija

Istraživanje Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH o položaju radnika i radnica u fabrikama odjeće i obuće u BiH, dio je međunarodne kampanje “Čista odjeća”, koju su humanitarne organizacije i sindikati pokrenuli prije više od dvije decenije.

Cilj kampanje jeste da upozori potrošače da odjeću koju kupuju u blistavim tržnim centrima i buticima nerijetko proizvode žene, pa čak i djeca iz siromašnih zemalja, koja su grubo eksploatisana, pa čak i dovedena u ropski položaj.

Svako od nas, poručuju pokretači te kampanje, treba da se zapita “nosimo li čistu odjeću” ili garderobu proizvedenu na znoju i suzama žena i dece.

Kako je navedeno u istraživanju, u fabrikama u BiH proizvodi se odjeća i obuća, ili dijelovi odjeće i obuće, 30-ak svjetski poznatih modnih ili sportskih brendova. Među njima su i “Prada”, “Najk”, “Adidas”, ”Armani”, “Beneton”, “Guči”, “Versaće”… Garderoba, patike i cipele, koje proizvode radnice u BiH, za njih su nedostižan luksuz.

– Sanjam da kupim cipele koje mi se sviđaju, a ne one koje sebi mogu priuštiti. Vjerujem da ću jednog dana moći da kupim cipele koje koštaju više od 50 maraka – navela je Violeta (28), koja je zaposlena u jednoj fabrici obuće.

Obuća koju ova radnica proizvodi za zapadno tržište košta i do 300 eura za par, što je više od Violetine mjesečne plate, čak i uz prekovremeni rad prenosi Srpskainfo.

 


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79