Reis Kavazović i izjava o Novaliću: Između vjere, politike i pravosuđa
Otvaranje obnovljene Sviračke džamije u Gradačcu bilo je događaj koji je trebao nositi isključivo vjerski karakter. No, obraćanje reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, Huseina ef. Kavazovića, otvorilo je širi društveno-politički prostor za raspravu.
Posebnu težinu dobila je njegova poruka jer su i on, kao i Fadil Novalić, porijeklom iz Gradačca. Upravo tu lokalnu dimenziju reis je pretočio u rečenice koje su izazvale burne reakcije:
“Danas je ovdje s nama trebao biti naš sin. Nema ga. Borio se za ovaj narod i ovu zemlju. Fadil Novalić. To mi u Gradačcu nećemo zaboraviti. Ovaj grad zna pamtiti. Znamo sve. Znamo poimenice sve.”
U trenutku kada Novalić izdržava zatvorsku kaznu u predmetu “Respiratori”, reisovo eksplicitno pominjanje njegovog imena tumači se višeslojno. Jedan dio javnosti vidi to kao gest ljudske i lokalne solidarnosti – poruku da Gradačac ne zaboravlja svoje ljude, naročito one koji su ratni doprinos dali zajednici. Drugi dio javnosti, međutim, poruku tumači kao miješanje vjerskog lidera u pravosudne odluke, što dodatno podriva povjerenje u institucije koje ionako uživaju nizak stepen kredibiliteta.
Na dio govora reagovao je ministar vanjskih poslova BiH i lider NiP-a, Elmedin Konaković, poručivši da “Novalić nije sin ove zemlje, nego politička štetočina”. Time se cijela rasprava preselila sa vjerske na političku scenu, otvarajući pitanje: treba li vjerski lideri komentarisati pravosudne procese?
S obzirom na to da je reisov autoritet jak, a Islamska zajednica ima duboko ukorijenjenu ulogu u društvu, njegova riječ nije tek usputna opaska. Ona oblikuje javno mnijenje i daje dodatnu snagu narativu da je proces protiv Novalića bio politički motivisan.
Nije zanemariva činjenica da su i Kavazović i Novalić iz Gradačca. Izgovorene riječi u njihovom rodnom gradu nose dodatnu simboliku – poruka nije samo institucionalna, već i lična, lokalno obojena.
Gradačac se, u ovom kontekstu, stavlja u poziciju mjesta koje “pamti i zna sve”, što otvara prostor za interpretaciju da grad stoji iza svog čovjeka, čak i kada država putem pravosuđa šalje drugačiju poruku.
Ono što ostaje kao ključna dilema jeste pitanje granice: Dokle vjerski lider može i smije ići u komentiranju konkretnih presuda?
Jedan dio javnosti poruku vidi kao iskaz saosjećanja i znak vjerovanja u nevinost čovjeka iz njihovog kraja, dok drugi dio upozorava da ovakve izjave mogu izgledati kao pokušaj relativizacije sudskih odluka.
U društvu gdje je povjerenje u pravosudni sistem slabo, svaka ovakva riječ reisa Kavazovića dodatno oblikuje javnu percepciju – i o pravdi, i o politici, i o tome šta znači “naš sin” u vremenu kada se povjerenje u institucije kruni.
