Sekunde je dijelile od respiratora: Ispovijest medicinske sestre koja se borila sa koronom

Dosad sam liječila pacijente od infekcije korona virusom, a onda sam i sama legla u posetlju infektivnog odjeljenja da me liječe od tog, trenutno najopasnijeg virusa na planeti, za koji nema lijeka, vakcine i o kome ništa ne znamo – priča Suzana Mitrović (50) iz Leskovca, glavna medicinska sestra infektivnog odjeljenja Opšte bolnice u Leskovcu, koja je prošla pakao i tek nedavno počela ponovo da radi poslije borbe za sopstveni život.

Preživjela je pravu filmsku priču, a kako sama kaže, u jednom trenutku joj je sve izgledalo kao da se cijela situacija dešava nekom drugom, a ne njoj. Od početka epidemije COVID-a u Srbiji brinula je o svakom pacijentu, čuvala se zaraze, ali…

– Osjetila sam mučninu. Osjećala sam to i ranije jer imam dijabetes i visok pritisak. Radila sam. Mučnina nije prestajala. Testirali su me na kovid. Uzeli su mi bris iz grla i nosa za PCR test. Istog dana počela sam da se preznojavam, ali sam gajila nadu da sam dobro. Sve dok nisu stigli rezultati testiranja – nisam dobro, pozitivna sam!

Rekli su mi da napustim radno mjesto, iako su mi na snimku pluća i srce bili sasvim u redu. Bio je to šok! Osjetila sam strah za sopstveni život. Spadam u rizičnu grupu kada je kovid u pitanju – priča hrabra žena za Kurir.

Sve me je boljelo Kako dodaje, krenula je kući i na tom putu osjetila malaksalost. – Sve me je boljelo. Svaka kost i mišić. Ulazim i saopštavam suprugu vijesti. Morao je u samoizolaciju, a ja sam se od njega izolovala na početku epidemije. Bila sam u odvojenoj sobi. Kad bih izlazila u dnevnu, stavljala bih masku. Od tog dana počeo je da mi dostavlja hranu ispred vrata moje sobe. Nisam dozvoljavala da uđe u nju. Dobijam temperaturu, koja je trajala naredna dva dana. Osjećala sam i gušenje i lupanje srca.

Malaksalost. Malo me je boljelo grlo i bio mi zapušen nos, ali to je ukupno trajalo šest dana – opisuje ona dane u kući. Dolazi četvrti dan. Suzana odlazi na kontrolni snimak pluća i analize krvi. I više ne izlazi iz bolnice. – CRP, parametar iz krvi koji ukazuje na infekciju, bio je povećan, rendgen pluća pokazuje na obostranu upalu tih organa i bronhija. Odmah me šalju na skener, koji je u plućima pokazao “mliječno staklo”, oštećenja od virusa. Smještaju me na moje odjeljenje.

Promijenili smo uloge. Sad sam ja legla u krevet da mene liječe. Dobijam hlorokin, hemomicin i ostalu terapiju. Petoro nas je u sobi – kaže ona. “Ideš kući” Strah je počeo da diže svoju glavu, kako kaže, ali je bila optimistična. – Liječe me moje kolege. U skafanderima. Znoje se. Plašila sam se jako da ne završim na kiseoniku i respiratoru. Stalno su nam mjerili zasićenost krvi kiseonikom. Kad mi stave pulsni oksimetar na lijevi prst, uvijek je lošiji rezultat. Onda sam davala samo desni. Ali sekunde očitavanja rezultata koji te dijele od kiseonika i respiratora ne mogu opisati. Srećom, nisam bila na kiseoniku. Bivalo mi je bolje. Deset dana sam provela na liječenju. S nama je bila starija, nepokretna žena. Sestre su je negovale, hranile, davale terapiju. Pošto sam mogla da ustanem, i ja sam je hranila – opisuje Suzana.

“Ideš kući”, bila je rečenica njenih kolega 10. dana. U njoj je, kaže, srećno vikao glas: “Gotovo, prošlo je”! – Jedva sam čekala otpusnu listu. Spakovala sam torbe. Samo da izađem kroz ova bolnička vrata. Suprug kaže da ne može da dođe po mene, ja kažem: “Nema veze, trčaću ako treba do kuće!” Taksi je bio ispred kapije bolnice. Sjela sam u njega da me odveze kući, ali i u novi život. Promijenila sam se. Sada shvatam užas svakog pacijenta koji legne u posetlju da se liječi od korona virusa – završila je ona. I sad sam u strahu Suzana Mitrović kaže da od svega ima posljedice.

– Prošle nedjelje bila je kiša i hladno vrijeme. Mi u skafanderima. Oznojeni. Puno posla. Opet je počelo da me pecka grlo, da kašljucam. Istog časa sam počela da pijem antibiotike. Treba vremena da se organizam oporavi. Ovaj virus je opasan. Još sam u strahu. Ne znam da li imam antitijela. Neko kaže da je još rano. Ali hoću da ih uradim. Zbog sebe – navela je ona. Ljudi, čuvajte se Suzana kaže da, poslije iskustva da je prvo liječila oboljele, a onda i sama postala pacijent, pa se ponovo vratila da im pomaže, ima samo jednu poruku građanima Srbije.

– Treba da budemo ozbiljni. Virus nije bezazlen! Molim vas, držite fizičku distancu i nosite maske. Ne opuštajte se. Nigdje i nikad! Mnogo toga ne znamo o virusu. Opasan je za svakoga. Nepredvidiv je. I – ubija!

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79