Skrivio sam tešku saobraćajnu nesreću zbog koje sam u invalidskim kolicima

 

Dejan Trninić je u alkoholiziranom stanju uzrokovao saobraćajnu nesreću zbog koje je u invalidskim kolicima. U intervjuu za Klix.ba, kao dio serijala svjedočanstava u okviru kampanje “Razmisli” Molson Coorsa BH u cilju edukacije o odgovornom konzumiranju alkohola, ispričao je šta se desilo tog tragičnog dana i kako se nosi s invaliditetom.

Dejan je direktor Udruženja žrtava saobraćajnih nezgoda “Step” koje edukuje i mlade, ukazujući im na posljedice vožnje pod dejstvom alkohola. Posljedice koje je on imao i koje ima trajno su mu promijenile život.

Život mu se promijenio u samo jednoj noći, nakon izlaska s prijateljima. Pri povratku kući imao je tešku saobraćajnu nesreću. Kao neko ko je tada tek završio srednju školu i upisao fakultet, morao je propustiti mnoge stvari.

Osim što je u razgovoru za naš portal ispričao šta mu se desilo prilikom same nesreće, govorio je i o tome kakva su mu osjećanja bila nakon nesreće, kako je okruženje reagovalo na ono što mu se desilo, šta mu je najteže palo. Ima i poruku za mlade ljude.

Šta vam se Dejane zapravo desilo?

Bio je 31. oktobar 1999., tek sam navršio 19 godina. Kao i skoro svaki vikend izlazio sam u grad s društvom. Loša je bila navika da idemo automobilom. To su bile tinejdžerske godine kada je kao pod moranjem bilo da se vozi automobil te da se brzo vozi. Sve to u kombinaciji s alkoholom.

Bio sam mlad, bez vozačkog i životnog iskustva. Iz ove perspektive mogu reći da je to bila neizbježna tragedija. Bila je subota i zapravo se dobro ne sjećam tog dana s obzirom na to da sam imao potres mozga.

Ono što znam, što su mi prepričavali, jeste da smo obišli nekoliko kafića, popilo se dosta, a onda smo tri sata iza ponoći otišli u jednu banjalučku diskoteku. U prilično alkoholiziranom stanju sam sjeo u automobil i krenuo kući.

Budući da nije bilo saobraćaja, to sam iskoristio da brzo vozim. Vozio sam ravnicom kroz centar Banje Luke. Tu se mogla razviti velika brzina. Očevici su prepričavali da sam se pri punoj brzini, a pretpostavlja se da sam vozio brže od 100 kilometara na sat, direktno zabio u drvo. Nije bilo tragova kočenja. Istragom je utvrđeno da sam imao dva promila alkohola u krvi. To je samo po sebi stanje teškog pijanstva.

Prva su mi sjećanja 12 sati nakon nesreće. Probudio sam se, nisam osjetio noge i imao sam bolove u leđima. Nisam shvatio šta me snašlo. Taj dan su me odveli na neurohirurgiju na operaciju. Od roditelja i hirurga, koji je radio operaciju, saznao sam da sam imao težu povredu kičme, frakturu drugog i trećeg lumbalnog pršljenja te da su već tada bile male šanse da ću prohodati.

Nakon operacije je uslijedio mukotpran oporavak da se stanje popravi onoliko koliko je to moguće. Naredne dvije godine bio sam u banjama na rehabilitaciji. Djelomično sam se oporavio da sam mogao da pomjeram noge. No, posljedice su takve da sam i danas vezan za invalidska kolica.

Da li ste bili sami kada ste se vraćali kući ili je još neko bio s vama u automobilu?

Jeste, bio sam sam. Često to spominjem: sreća je da sam bio sam. Da je još neko bio sa mnom, prošao bi još gore, vjerovatno sa smrtnim posljedicama. S obzirom na to da sam sletjeo sa ceste i prešao preko trotoara te udario u drvo, dobro je da nije bilo pješaka koji sigurno ne bi preživio takav udar.

Kakva su vam bila osjećanja nakon nesreće?

Mlad čovjek nije ni toliko svjestan šta ga je snašlo. Mislio sam da je to nešto kratkotrajno i da ću već sljedeći vikend biti na nogama, da nema šanse da ja budem vezan za invalidska kolica. Jedan period sam imao osjećaj da će biti kao što je nekad bilo – da ću živjeti kao što sam živio do 31. oktobra 1999.

Međutim, vremenom sam uvidio koliko je stanje teško. Kao vjerovatno i svi koji dožive tragedije, pitate se zašto baš ja i da li se to moglo izbjeći. Prolazio sam kroz depresiju i bijes. Momenat kajanja je zamijenio osjećaj da svoje iskustvo upotrijebim da svim budućim mladim vozačima ukažem na sve opasnosti vožnje pod dejstvom alkohola.

Da mogu promijeniti taj dan, definitivno ne bih sjeo za volan pod utjecajem alkohola. To je greška koja me prati duže od pola života. Nažalost, taj dan ne mogu promijeniti.

Kako je vaše okruženje reagovalo na ono što vam se desilo? Kako reaguju nakon što im ispričate ono što ste nama ispričali?

Niko me nije krivio, jer su vidjeli da je sva šteta na meni – povreda kičme, mukotprni bolovi, rehabilitacija. Sve je to i danas prisutno. Imao sam empatiju članova uže porodice i velikog broja prijatelja. To je bio period kada sam tek završio srednju školu i upisao fakultet. Kada sam se trebao sretati s kolegama, ja sam sljedeće četiri godine proveo po bolnicama i centrima za rehabilitaciju

Šta vam je najteže palo nakon nesreće?

Mladost i neznanje šta me očekuje motivisali su me da idem naprijed, da koliko-toliko budem samostalan, da ne zavisim od drugih ljudi. Kod povrede kičme se znaju posljedice.

Ne možete kontrolisati fiziološke potrebe, seksualne i sve ono što nosi povreda kičme. Tek u narednih nekoliko godina uvidite da se izbrisao sav život koji ste vodili, da ste drugačiji čovjek koji se mora pomiriti s tom situacijom. Nemate drugi izlaz.

Svakakve misli vam padnu na pamet. Krivite svakoga i samog sebe. No, na kraju se to nekako prebrodi – barem u mojem slučaju. Izvukao sam neke pozitivne stvari iz svega toga.

Kroz ovo udruženje edukujemo mlade da ne naprave našu grešku, jer se jako teško pomiriti. To je ogromna promjena. Jedan dan ste izašli živi, zdravi, na nogama. Poslije godinu-dvije, bolnica, rehabilitacije, banja i vraćate se u kolicima. To je potpuno drugi život. Ne samo da se vi morate prilagoditi drugom životu, već i vaša porodica.

Koja bi bila vaša poruka mladim ljudima?

Često predavanja završavamo s porukom da pametni uče na tuđim greškama. Bolje im je da uče na našim greškama, da uvide ozbiljnost situacije. Osim mene, u udruženju su dva čovjeka koji su imali još teže povrede. Oni su imali povrede vratne kičme, paraplegičari su. Ne samo da nemaju funkciju u nogama, već vrlo malo imaju funkciju u rukama.

Pristup je ne da mi njih prepadnemo, nego pred njima iskreno priznamo grešku: da, bili smo vaših godina kada se to desilo, uradili smo to i to, ovo je posljedica tih odluka, te stvari se mogu okrenuti u vašu korist.

Ako pijete, vratite se taksijem ili javnim prijevozom ili neka vas neko poveze. Pet-deset KM je sigurno manja cijena od cijene koju plaćamo mi koji smo preživjeli saobraćajnu nesreću. Sreća je što smo preživjeli i što možemo pričati o tome da bi se to što manje dešavalo, prvenstveno mladima.

Svjetske statistike govore da su saobraćajne nesreće vodeći uzrok smrti među osobama od 18 do 30 godina. Dakle, to nisu prirodna smrt, elementarne nepogode ili rat. Mladi najvišu ginu u saobraćaju, posebno u dane vikende, što nedvosmisleno govori da imaju naviku sjedati za volan pod utjecajem alkohola pa i droge, što dovodi do nesreća s tragičnim ishodima.

Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79