Smeta li negatorima genocida više zabrana poricanja ili zabrana veličanja zločinaca?

Danas je tačno mjesec dana od kada je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko iskoristio bonske ovlasti i izmijenio Krivični zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida, ali i veličanje ratnih zločinaca.

U međuvremenu su iz Republike Srpske uslijedile višeslojne reakcije. Od potpisivanja peticije kojom se nastavlja negiranje genocida do odbacivanja Inzkovog zakona i odluke o blokadi državnih institucija.

Uz nekoliko političko-analitičkih poruka da je Inzkov zakon možda nepotreban i da nije došao u pravo vrijeme te da će koristiti tzv. nacionalnim strankama, sve ostale poruke su išle u pravcu opravdavanja takvog poteza. Najglasniji u otporu Inzkovom zakonu je lično Milorad Dodik, a potom stranački establišment SNSD-a. Stoga se postavlja pitanje šta to više žulja spomenute: zabrana negiranja ili zabrana veličanja genocida? Sama zabrana negiranja genocida možda i nije najveći problem onima koji su se trznuli na Inzkov zakon kao na ubod igle. Svaka izjava koja ide u tom smjeru ma ko je izrekao i dalje je pojedinačna poruka, koja naravno nema mjesta u civiliziranom svijetu. Ipak, ako je posmatramo iz pozicije negatora genocida to je onda jedna u nizu poruka.

Ono što za negatore genocida ima daleko veći odjek je slavljenje ratnih zločinaca. Slavljenje i glorifikacija kroz nazive ulica ili ustanova, a suštinski dugoročno najvažnije kroz obrazovni sistem i udžbenike.

Član Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje veličanje ratnih zločinaca:

“Ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine”.

Inzkov zakon je stoga važniji jer prekida višedecenijsku nit glorifikacije ratnih zločinaca kroz obrazovni sistem i udžbenike. Bez obzira na trenutne otpore iz RS-a i odbijanje Inzkovog zakona sada će se mnogi u obrazovnom sistemu i izdavaštvu zapitati smiju li štampati udžbenike u kojima će pisati da su presuđeni ratni zločinci heroji.

I možda će proći dugo vremena do neke pravomoćne presude za negatora genocida, ali je samo postojanje zakona dovoljna opomena i kočnica za one do kojih još mogu doći glasovi razuma i civilizacije. Onda nije isključeno da nekada u budućnosti stasa generacija koja će se zapitati zašto je to neko morao donijeti zakon koji brani negiranje genocida. Zar je tako nešto uopće bilo upitno? I ko je to negirao genocid i veličao ratne zločince. Jer vrijeme radi za istinu.


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79