Sve više slučajeva nasilja puni sigurne kuće u BiH
Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini i dalje predstavljaju jednu od ključnih karika sistema zaštite žena i djece žrtava nasilja u porodici. U kontekstu sve češćih slučajeva nasilja i femicida, stručnjaci upozoravaju da su ovi kapaciteti često i jedino brzo rješenje za hitno zbrinjavanje i zaštitu žrtava.
Prema riječima Lejle Lojo Karamehmedović iz Fondacije lokalne demokratije, sigurna kuća u Kantonu Sarajevo postoji još od 2000. godine i od tada je kontinuirano mjesto utočišta za žene i djecu u kriznim situacijama.
Nažalost, sigurna kuća je u mnogim slučajevima jedino rješenje za najteže oblike nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Femicidi koji su se desili dodatno su pokazali koliko je ovaj sistem zaštite neophodan, ne samo u Kantonu Sarajevo nego u cijeloj Bosni i Hercegovini- ističe Karamehmedović za „Avaz“.
Stalna popunjenost
Sigurna kuća u Sarajevu raspolaže sa ukupno 35 mjesta, od čega je 25 namijenjeno ženama i djeci žrtvama nasilja, dok je 10 mjesta predviđeno za djevojke koje su preživjele incest ili druge oblike seksualnog i rodno zasnovanog nasilja. Kako navodi Karamehmedović, kapaciteti su u prosjeku popunjeni između 60 i 80 posto, ali se u hitnim slučajevima uvijek pronalazi dodatni smještaj.
– Možemo reći da mjesta uglavnom ima, ali ono što je važno jeste da se uvijek reaguje i da nijedna žena ne ostane bez zaštite. Od osnivanja sigurne kuće do danas nijedna žena koja je potražila pomoć nije ostala bez smještaja, što pokazuje koliko je ovaj sistem neophodan- pojašnjava ona.
Sistem prijave i zaštite
U Federaciji BiH postoji pet sigurnih kuća, dok ih je ukupno osam na nivou cijele države. Sistem prijave nasilja funkcionira kroz SOS linije i policijske strukture. Građani mogu prijaviti nasilje putem brojeva kao što su 1264 i 1265, ili direktno preko lokalnih SOS telefona, nakon čega se aktivira hitna reakcija policije i centara za socijalni rad.
– Važno je naglasiti da žrtva ne može sama doći u sigurnu kuću bez uključenja nadležnih institucija. Policija mora biti uključena i ona odlučuje o hitnom smještaju, uz saglasnost žrtve – objašnjava Karamehmedović.
Sigurna kuća radi 24 sata dnevno, a nakon prijema žrtve se provodi informativni razgovor i izrađuje individualni plan zaštite i oporavka.
– Fizičke rane mogu zacijeliti, ali psihološki oporavak je dugotrajan proces i tu je ključna naša podrška.Boravak u sigurnoj kući može trajati do šest mjeseci, uz mogućnost produženja u zavisnosti od potreba korisnice. Nakon izlaska, cilj je da se žrtve ne vraćaju nasilnim okruženjima. Nastojimo da žene ekonomski osnažimo kako bi mogle samostalno živjeti i brinuti o sebi i djeci, bez povratka nasilniku – ističe Karamehmedović.
Nasilje nije privatna stvar
Ona dodaje da je neophodno jačati svijest u društvu da nasilje nad ženama nije privatna stvar, nego ozbiljan društveni problem koji zahtijeva brzu i odlučnu reakciju institucija i građana.
– Neprijavljivanje nasilja kojem svjedočimo također je odgovornost. Svaki građanin može spasiti nečiji život ako reaguje na vrijeme – poručuje Karamehmedović.
