Tramvajska tragedija ogolila truhli sistem koji godinama ignoriše upozorenja

Nesreća nije izolovan slučaj, već posljedica dugogodišnjih institucionalnih propusta

Tramvajska nesreća u Sarajevu nije samo saobraćajna tragedija u kojoj je ugašen jedan mladi život. Ona je brutalni podsjetnik na sistem koji godinama funkcioniše na improvizaciji, zanemarivanju i prebacivanju odgovornosti.

U ovom slučaju nije riječ o jednom trenutku, jednom kvaru ili jednoj grešci.

Riječ je o nizu propusta koji se talože godinama – od starih i dotrajalih tramvaja, preko nejasnih tendera i lošeg održavanja, pa sve do institucionalne šutnje kad se desi najgore.

Sistem je radio dok je mogao, a kada je pukao, cijenu su platili građani.

Najlakše je, kao i mnogo puta do sada, pronaći “krivca na terenu” – vozača, radnika, nekoga ko je posljednja karika u lancu. Ali vozač ne bira vozilo, ne servisira kočnice, ne odlučuje hoće li tramvaj izaći na šine. On samo radi posao u okviru sistema koji mu je dat.

Truhli sistem se prepoznaje po tome što reaguje tek nakon tragedije. Tek tada se povlače tramvaji, tek tada se sazivaju sastanci, tek tada se govori o reformama i odgovornosti. Sve dok je grad funkcionisao „nekako“, upozorenja su bila ignorisana.

Ova nesreća pokreće pitanje koje se odavno izbjegava: koliko još života treba da se izgubi da bi se priznalo da javni prevoz, ali i širi institucionalni okvir, stoje na klimavim temeljima?