Davno nasukane dine gromada soli, označile su Tuzlu kao idealnu lokaciju za jednostavnu eksploataciju sirovine koja je nekad bila skuplja od zlata.
Ostala je močvara…
Najljepša mahala počela se gubiti u dnu mora eksplatisane soli. Najljepše zgrade habzburgovaca, Vijećnica, Katedrala i džamije iz „birvaktile“ vakta, potonule su u nepovrat. To je bio hud i težak danak nemilosrdnog vađenja srca, ostatku nekadašnjeg mora.
„Ta močvara me svaki dan izjedala“, poznate su riječi nekadašnjeg tuzlanskog načelnika Jasmina Imamovića, čija je ideja da močvaru usred grada pretvori u jedinstveni kompleks jezera, kao jedino slano jezero u Evropi… kao edlvajs (runolist) u planini.
Tim stručnjaka, domaćih i stranih i velika ulaganja dali su Panoniku – Park prirode usred grada.
Usred grada, tu u Panonici, izgrađeno je i naselje sojenica natkrivenih slamom sa ognjištima, kao i mnogi značajni elementi iz doba neolita, kao sjajan arheološki prototip, replika neolitskog naselja, jedinstven na području jugoistočne Evrope.
Jezero umjesto odlagališta otpada
Na izradi elaborata Arheološkog parka radili su i profesor Enver Imamović, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Bego Omerčević, profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Zilka Kujundžić-Vejzagić, stručni savjetnik Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, naravno, s podrškom Općine Tuzla.
Istraživanja su pokazala da je ova sredina u ranom i srednje neolitskom periodu, imala specifikum, samo sebi svojstven, što pokazuje pojava u starčevačkom materijalu Gornje Tuzle i sojeničkog naselja, kojih nema na ostalim starčevačkim lokalitetima na Balkanu.
Ogledaju se u mlađoj neolitskoj vinčanskoj kulturi, što je i uslovilo postojanje termina „istočnobosanska varijanta vinčanske kulture“.
Pronađeni fragmenti keramičkih posuda grube frakture, su pretpostavka da je neolitski stanovnik eksplatisao so na ovom području. Lokalitet nije jedinstven samo po svom načinu gradnje i izgledu naselja,već i po dosada otkrivenoj najstarijoj proizvodnji soli i ekploataciji slanice u Evropi.
Revitalizirati, obnoviti i osigurati industrijski grad na samrti, gdje svaka jača kiša znači blokadu glavne prometnice i angažman svih javnih terenskih službi, gdje su redukcije vode normalna pojava, bio je težak izazov i obaveza odgovornih.
Napraviti akumulaciono jezero, tačno na mjestu divljeg odlagališta otpada i smeća.
Pet miliona eura utrošeno je za Prvo jezero, u što je uključen sustav za filtraciju vode, ali i sav građevinski materijal. Pretvoriti močvaru, kaljužu, deponiju smeća u park, plažu, sve prateće ugostiteljske objekte, iziskivalo je novca, radne snage i pameti. Hiljadama godina ovdje u Tuzli bilo je normalno da ljudi grabe so, bilo da je riječ o Turcima, Austro-Ugarskoj ili starim neolitskim kulturama.
So za cijelu bivšu Jugoslaviju
Prostirući se u „tihim uvalama“ nekadašnjeg Panonskog mora, davno nasukane dine gromada soli, označile su Tuzlu kao idealnu lokaciju za jednostavnu eksploataciju sirovine koja je nekad bila skuplja i od zlata. Srednjovjekovna Bosna bila je na glasu i nadaleko, poznata, osim srebra i olova, i po soli. Iz Primorja je poznata i njena srednjovjekovna mjera za „ad mensuraam Brstanich“, za so u brodogradilištu Tvrtka I Kotromanića blizu Počitlje Brštanik, te poznata natrijeva so iz Tuzle.
So se iskopavala još od neolitskih naselja, ali dolaskom Austro-Ugarske se intenzivirala, jednostavnim iskopavanjem duboke rupe. U taj ponor, upumpavali bi vodu, so bi se rastopila u njoj te bi je takvu slanu ispumpavali. Slanu vodu bi brojni radnici izlijevali u jednostavan proces. U prošlom sistemu, cijelu bivši Jugoslaviju Tuzla je snabdijevala solju.
Velikom eksplatacijom, grad je doslovno tonuo. Hiljade tona iskopane soli ispod temelja zgrada, povukli su neke dijelove grada, koji su potonuli i do 17 metara. Tuzla je morala ponijeti svoj teret.
Tuzla je grad regije sjeveroistočne Bosne, u trokrilu predivnih rijeka Save, Drine i Tolise. Sjanim geostrateškim položajem, oduvjek je bilo idealno životno okruženje. To, i te njene specifične močvare, znak su posebnog tla i konfiguracije.
Reći ćete – opet ona i močvare – ali vjerujte mi, vrijedi. Možete otići na dan, na nekoliko dana, kao što sam ja. Krenula sam u potragu, ne za morem, kao morem, nego u traženju lijeka, tražeći spasa mojoj tri i po decenije staroj osteoporozi.
Lijek za dušu sigurno jeste
Privatni smještaj našla sam pitajući na autobuskoj stanici taksistu, koji me je vrlo ljubazno odveo na pravu adresu. Kraj septembra, korona, i uveliko početak školske godine – na moju sreću, samo rijetki kupači su na plaži Panonike.
A, sunce mi zahvalno. Prati me. Svaki dan, sve do zalaska grije vodu jezera. Ma, nije to ona slanost i masnoća vode kao na moru, ali lijep osjećaj da ti je to ilađ. Ne znam hoće li mi pomoći, ali kažu moji domaćini, da je žena jedno ljeto silazila niz Džindić mahalu u kolicima svaki dan. Nakon nekog vremena, poslije tih svakodnevnih odlazaka na jezero, jednog dana sama je gurala kolica uz mahalu. Lijek za dušu sigurno jeste.
U centru grada, ali ne čujete buku vozila. Ne čujete od mira koji pružaju ta voda i pijesak, okruženje parka kao velika bašća. Veliko dječije igralište i prateće fitnes sprave za odrasle.
Ja vam prenosim ono što je mene oduševilo, odmorilo… Jer, u tom okruženju prirode, gdje vije iznad vas jastreb, a ptice u paru lepršaju u obližnoj krošnji stare jabuke, čudoređe je, a obični život.
(Izvor: Al Jazeera/Autorica: Smaragda Klino)
Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79
