“U godinama kada je Vanja dobila mene kao brata, ja sam nju kao sestru izgubio na Kapiji”

Dan obilježavanja godišnjice masakra na tuzlanskoj Kapiji ojačava bolne uspomene porodica ubijenih mladih ljudi koji su prije 26. godina samo željeli prošetati svojom čaršijom.

Te kobne noći granata ispaljena sa Ozrena odnijela je 71 mladi život. Bol koja nikada ne jenjava prati i život mladog Adija Kurbegovića iz tuzlanskog naselja Bulevar, koji je te stravične noći ostao bez svoje sestre Vanje – sestre čija je on i bio najveća želja. Adi je imao svega osam godina, a sjećanje na 25. maj 1995. godine nikada neće biti izbrisano. Vanja Kurbegović imala je tek nepunih 17 godina kada se njeno „svjetlo života“ zauvijek ugasilo. Nije dočekala da postane punoljetna, a ni da ostvari ambicije kojih je bilo mnogo.

Potresna priča porodice Alispahić: “Danas nije bilo Nure. Otišla je za svojom djecom. Na bolji svijet.”

Ja sam je ispratio. Nisam uopšte vjerovao da će otići 100 m od zgrade, a kamoli završiti na Kapiji. Nije uopšte planirala izaći i čak je bila nervozna što ju je drugarica nagovarala. Bilo je oko 20:00 sati kada sam je ja zadnji put vidio“, kaže Adi. Prisjeća se mnogih činjenica od te noći, te kaže da je splet okolnosti bio takav da je za Vanjin spas postojalo više prilika, ali se ipak na kraju desilo ono najgore. Naime, Vanja je tu noć, bez imalo volje i nervozna izašla sa prijateljicom u šetnju. Uspjele su doći do Česme, a potom se okrenule nazad. Kada su stigle pred Kapiju, srele su poznanicu koja ih je zamolila da je sačekaju nekoliko minuta. To su bile Vanjine posljednje minute života. Nalazile su se samo par metara od mjesta na koje je granata pala. Prijateljica je preživjela, a povrede koje je Vanja zadobila bile su smrtonosne.

„Tog dana se cijelog sjećam. Majka je dobila poziv od tetke kada joj je saopštila da je na Kapiju pala granata. Majčinski instikt je proradio, znala je da nešto nije u redu i odmah se, zajedno sa ocem, dala u potragu za kćerkom.“ Dok je otac bio na Kapiji, majka je otišla na Gradinu. Potraga je trajala do pred zoru, a tijelo je pronašao otac. „On je ponovio potez majčin, koji je za mene bio junački, koja je 40 tijela prevrnula, okrenula, očekujući za svako sljedeće da će to biti njeno dijete. Međutim, nije naišla na moju sestru tu i imala je neku dozu nade, vratila se kući. Potom je otac otišao da pokuša nešto saznati na Gradini. Svojim poznanicima je rekao da ga sprovedu do najmračnijih prostorija i tako ju je pronašao. Imala je tu kobnu povredu glave koja je presudila. Otac je nakon toga pao u šok” priča nam Adi. Vanja je, prisjeća se Adi, bila veoma emotivna djevojka, koju su sitnice mogle povrijediti. Voljela je učenje, pa je tako u to ratno doba pohađala dvije srednje škole. Željela je raditi u prosvjeti, odnosno nastaviti porodičnu tradiciju, a s obzirom na splet okolnosti, javila se i želja za pružanjem pomoći ranjenicima.

 

Tako je išla u učiteljsku i medicinsku školu. Tu nesretnu noć kada je izašla, ostavila je knjige na stolu rekavši ukućanima da ništa ne diraju jer se neće mnogo zadržavati. Kada su mu saopštili da njegova sestra nije više među njima, nije povjerovao. „Možda zvuči filmski, ali bilo je: Ma nije to tako. Tu je negdje, to je samo neka prevara, varka, na putu je negdje, ali kako je vrijeme odmicalo stvari su postale jasne“. Iako kaže da ne razmišlja nikada o nekim značenjima brojeva, jedno sjećanje vezano za sestru je posebno urezano. „To je nešto što će mi uvijek davati motivaciju za dalje. Ja sam bio njena želja. Moji roditelji, nakon njenog rođenja, nisu bili uopšte zainteresovani da šire porodično stablo. Međutim, ona je sa osam godina, koliko sam ja imao kada je poginula, dobila upravo ono što je tražila – brata. Međutim, kad sam ja bio tih godina, u kojim je ona dobila mene kao brata, ja sam nju izgubio kao sestru“.

Danas, jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima Tuzle, kada je prosječna dob žrtava bila 24 godine, a najmlađa je imala tek nepune tri godine, kaže Adi, olako se zaboravlja. Iako, sudeći po društvenim mrežama, mlađi naraštaji sve češće pričaju o tome, pažnja se uglavnom iskazuje tek pred obilježavanje godišnjice. „Ljudi vjeruju da se to ne može ponoviti, ali i prethodne generacije su isto govorile da se istorija ne može ponoviti, ali se ponavljalo i to sve žešće. Budući naraštaji moraju znati pravu istinu o Tuzli, o Kapiji, da znaju ko je zločinac a ko žrtva i da se ne ponovi nikom.“

Prije 26 godina u Tuzli je ugašen 71 mladi život

Kada je riječ o pravdi, Adi misli da, nažalost, nikada neće biti zadovoljena. „Posebno je razočaravajuće da je čovjek koji je izdao zadnju naredbu, a ja sam lično prisustvovao svim njegovim suđenjima i izricanju presude, tako lako pusti i da čitav proces stane, jer mislim da nije bitan samo on, nego i ljudi koji su učestvovali u tome. Ja sam uvijek znao pitati: A šta je sa onoga koji je na kraju povukao ručicu sa topa? Da stvar bude još više apsurdna, pojavili su se i stručnjaci iz RS-a tvrdeći da je na Kapiji podmetnuta eksplozivna naprava. „A sad koji je njihov cilj bio…. u 85 posto slučajeva koriste se time da smo mi sami sebe ubijali. Pokušali su tom nekom taktikom da kažu da je neko drugi kriv, da smo mi sami sebi to priredili“. I dok čekaju pravdu za svoje najmilije, porodice, ali i svi ostali Tuzlaci nikada neće zaboraviti onaj jezivi zvuk, a potom tišinu kobnog 25. maja 1995. godine, noć kada je Tuzla „prekrivena“ krvlju svojih mladih sugrađana. „Dan mladosti“ postao je „Dan žalosti“ piše Preuzeto sa: https://tuzlanski.ba/carsija/adi-kurbegovic-u-godinama-kada-je-vanja-dobila-mene-kao-brata-ja-sam-nju-kao-sestru-izgubio-na-kapiji/


Svi zainteresovani mogu se priključiti BESPLATNO na OVOM linku, uz aktivno učešće u dijeljenju informacija sa ostalim članovima! Pristupiti možete jednostavno i porukom na naš Viber broj + 387 62 59 69 79